Jelena Stanojčić
Zgrčeni, teku moji dani
Obrise im na čelu vidim
A na dlanovima ništa ne piše
Zakotrljalo se i sivo i crno
U krugovima, u zamkama, u labirintima ostaje
Iznutra, svejedno, čujem pjesmu
Umotana je i krhka k’o nada
Odnedavno ništa ne razaznajem, ne nazirem put
Živim na prostorima beznađa
Možda su sva rješenja drugdje
Tko to zna…
Snizila sam se k’o sjena i čekam
Neki znak, poziv, poruku, trag…
Al’ ništa ne primijetim osim vrana što danima grakću
I moga lijevog kapka što nemirno titra
Ne želim vjerovati u loša predskazanja
Već se jednom obistinilo
Kažu da život daje znakove
A ja se onda pitam
Može li se nešto, već unaprijed određeno, mijenjati?
Pokušavati – pa rezati vlastite korake i nije neka sreća
Uskovitlalo se sve, samo vjetar još fali.
Jedina konstanta u ovom međuprostoru je
Vlastita istipkana riječ
Koju izvlačim kao šapat pjesme
Što čuči u meni i prijeti da umakne trenutku.