Moje razglednice: SPLIT
piše: Marijana Šundov
Split/4. 3. 2020./ “Koje stvorenje ujutro hoda na četiri noge, u podne na dvije, a uvečer na tri?” – pitala bi Sfinga svakog putnika, prolaznika. Tko nije znao odgovoriti izgubio bi život. Odgovor je jedini znao nesretni kraljević Edip. Odgovorio je – ČOVJEK. Čovjek u nejakoj dobi puže, u odrasloj hoda na dvije noge, u starosti treba štap.
Edip je znao odgovor na Sfinginu zagonetku, ali nije znao odgovor na tajnu svoga života. Jedan je od najvećih junaka grčkih mitova – onih junaka koji hrabro kroče svojim putem usuda.
Razmišljam tako o Edipu i njegovoj tragičnog sudbini, koja je u psihologiji poslužila za opisivanje patološkog ponašanja znanog kao Edipov kompleks.
Razmišljam i gledam upravo Sfingu – mitsko stvorenje ni čovjeka ni zvijer – ljudska glava i lavlje tijelo. Nisam u drevnom Egiptu ili Grčkoj, nego usred Splita, na Peristilu.
Splitska sfinga ispred katedrale svetog Duje je crna napravljena od granita i tisućljećima stara, datirana na 16. ili 15. stoljeće prije Krista. Kip sfinge bića iz grčke mitologije ispred jedne od najstarijih, katoličkih katedrala na svijetu dovoljno govori o čarobnosti, slojevitosti i posebnosti Splita. Naravno sfinga ispred mene, točnije više njih, donesene su iz Egipta, kako bi čuvale posljednje počivalište božanskog Dioklecijana.
Dioklecijanov mauzolej postade katedrala, a sfinga je uspjela preživjeti tisućljeća do danas. Navodno ju je pokušao kupiti bogati američki industrijalac Cornelius Vanderbilt. No, Splićani su odbili ponudu. Drevni Peristil i sfinga idealna su pozornica za manifestaciju Splitsko ljeto na čijem se programu često nađe opera „Aida“.
Preko puta ulaza u katedralu i sfinge ispred njega, nalazi se kultni restoran odgovarajućeg imena Luxor, tu su i strme skaline, koje vode u Dioklecijanove podrume. Radi se o podrumima antičke, Dioklecijanove palače, iskorištenim kao mjesto na kojem se prodaju sve vrste suvenira, ručno rađenog nakita od srebra, koralja, poludragog kamenja, ukrasnih predmeta od slonove kosti, školjaka, kamena, različitih šalica, čaša, drvenih predmeta, umjetničkih slika s motivima Splita i Dalmacije, u dvije riječi svega i svačega.
Podrumi su ispunjeni zvukovima, čuju se svi mogući svjetski jezici, tamno je i malo vlažno, kako i priliči jednom tako drevnom mjestu. Vjerujte mi, posebna je čar kupiti nešto upravo u Podrumima. U doba festivala Sudamja, koji se održava 7. svibnja, posvećenog svetom Duji, svecu zaštitniku grada Splita, ovdje se održava bogati Sajam cvijeća.
S izlazom iz Podruma zabliješti vas sunčeva svjetlost i toplina, nakon par koraka evo vas na splitskoj Rivi. Gdje god pogledate povijest i ljepota su zajedno, iza je južna fasada antičke Dioklecijanove palače, ispred su palme, klupe, more, desno fontana i franjevačka crkva i samostan svetog Franje, lijevo prepoznatljiva zgrada Lučke kapetanije, luka s brodovima i splitska tržnica u žargonu znana kao Pazar. Boje, mirisi, zvukovi zavedu svakog putnika, a Splićani svome gradu tepaju da je „najlipiši na svitu i okolici.“
Riva je šetnica, pozornica, plesni podij, odmaralište, okupljalište Splićana, preko Rive idu procesije, ovdje se uz glazbu i ples čeka Nova godina, igra se tombola, mjesto je to zabave i druženja s nizom kafića, restorana, slastičarni. Zaštitni znak Rive su stabla palmi posađena daleke 1928. godine, a ima ih 140.
Sadašnji oblik Riva poprima u doba vladavine Francuza točnije u doba vladavine maršala Auguste de Marmonta, guvernera Ilirskih provincija. I to je šarm Splita. Grad je to, koji osvajaču daje ulicu, jer je taj isti Marmont činio dobro. Marmontova ulica je meni jedna od najljepših u Splitu, a nastala je upravo u vrijeme francuske uprave. Popločana je bijelim pločama, obrubljena secesijskim zgradama. U ulici je ribarnica, gdje nema muha ni drugih insekata zbog odbijajućeg mirisa sumpora. Ovdje su naravno i toplice. U zgradama s jedne i druge strane Marmontove ulice su trgovine, restorani, kafići, a na vrhu ulice je neobična fontana Pirja – iz stisnute brončane šake mlaz vode pada u lijevak. Djelo je to akademskog kipara Kažimira Hraste.
Za Split se kaže kako je „grad pod Marjanom“ . Da, Split ima svoj Marjan, brdo visoko 178 metara, koji je predivni, zeleni dio vizure grada. Najveći vrh zove se Telegrin jer je u doba Napoleona ovdje bila postaja telegrafa. Na Marjanu su brojne crkvice i srednjovjekovne pustinjačke spilje. Marjan je oaza mira i ljepote iznad vreve grada. Mnoge pjesme su posvećene upravo Marjanu, a stihovi jedne pitaju: Marjane… ča barjak ne viješ …milu trobojnicu. I doista na vrhu Marjana uvijek je velika zastava, vidljiva iz grada.
Na obronku Marjana prostire se šarmantna četvrt Varoš. Ako želite doživjeti Split kakav je nekad bio treba prošetati strmim, kamenim kaletama Velog Varoša, vidjeti kamene kuće s zelenim škurima, male s ljubavlju zasađene vrtove bosiljka, ružmarina, metvice…robu koja se suši preko ulice, osjetiti mirise pečene ribe s gradela, navečer čuti klapu „ispod volta“. Varoš je bio naselje ribara i težaka, a njihove brodice čekale su ih u Matejuški. Kada sjednem na zidić zagledana u brodice kao da vidim siromašni ribarski par Roka i Cicibelu čija „ljubav siromaška“ je opjevana u pjesmi i ispričana u priči.
Kroz uličice Varoša stiže se do prve Marjanske vidjelice, a odozgor puca pogled kao iz pjesme legendarnog Olivera: „ Cili je Split rascvala grana. Sunčani lipi cvit Mediterana“. A, kakav drugačiji i da bude grad, koji svoje ime duguje cvijetu. Prema predaji prostor poluotoka gdje su Grci osnovali svoje naselje bili su prekriveni grmovima s predivnim žutim cvjetovima rajskog mirisa. Brnistra ili žuka i danas raste na splitskom prostoru, Grci su je zvali „Aspalathos“ i tako su dali ime svome gradu. Od Aspalathosa postade ime Spalato – Split.
I da se vratimo početku priče, sfingama i zagonetkama čovjeka. Na tu zagonetku, koja je zagonetka samog života svatko od nas daje svoj vlastiti odgovor. Čini mi se jako važnim prihvatiti ovu treću fazu ljudskosti – hoda na tri noge – znati da će jednog dana svima nama trebati pomoć drugog čovjeka. Drugi čovjek je taj štap, treća noga, oslonac u nemoći. Biti čovjek znači biti spreman dati i primiti tu pomoć – drugog čovjeka.