Zrinko Šimunić
Uključio sam aplikaciju
i virtualno putujem alejom pjesnika
na udaljenom groblju
Virtualne svijeće palim
I plamte digitalne dušice
na displeju grobne ploče
I ako naiđe putnik namjernik
kad uključi aplikaciju na zaslonu svog mobitela
učitat će moj kod, moju krv
I poteći će stihovi
tako bliski pjesniku koji samo prividno
počiva
ispod grobne ploče
On nije u jami
On je u pjesmi
Koju upravo iznova rađa
neko novo lice, drugi pjesnik
I tako, ove misli nisu moje
skupljam ih – kišnicu iz oblaka ideja
Pa da, one su u „cloudu“
božjem serveru
negdje na Kajmanskim otocima
I znam, nisam sam
i jednog ću dana i ja poteći
u nekoj novoj česmi