Naš novi suradnik u rubrici Poezija je Zrinko Šimunić iz Čakovca. Dobro došao i dugo nam ostao!
Zrinko Šimunić rođen je 9. ožujka 1961. u Čakovcu, u kraju med dvemi vodami. Riba u horoskopu. Voda mu natapa stihove u svakoj pjesmi.
Eh, a što je s preostala 3 elementa: zemlji, zraku, vatri? Zemlja je prisutna u hrani – pjesnik bitak i ljubav spoznaje oralno, kao bebač. Hedonist u poeziji. Organoliričar.
Zrak je za pjesnika problematičan. Problemi s disanjem, često začepljenje nosnica. Uglavnom diše na škrge. Voli mirise, osobito mirise hrane.
Vatru simbolizira svjetlo. Mrak, poetske dubioze, o sati sumnje, sati bola, strani su ovoj poeziji. Uzgred, pjesnik je inženjer elektrotehnike, živi u Zagrebu, a radi kao elektroprojektant.
Svoju pjesničku misiju započeo je relativno kasno, neposredno prije «ranih srednjih» – izdajući pjesni ljuvene i rumene u vlastitoj nakladi: zbirku «Terra magica» (1997.) Druga knjiga, «Pustalovina» – kradljivac pjesme, izlazi u nakladi međimurskog književnog kruga «Reči rieč» 1998. godine.
Idućih godina pjesnik se ulijenio. Doduše, dobitnik je pjesničke nagrade Jutra poezije «Ružica pl. Orešković» za 2004. godinu, za rukopis knjige pjesama «Organolirika». Knjiga je izašla početkom 2005. godine (veljača) u knjižnici Jutra poezije.
Početkom ožujka 2007. godine primljen je u članstvo Društva hrvatskih književnika. Godine 2010. Uvršten je u hrvatsku biografsku enciklopediju „Tko je tko u Hrvatskoj“.
Četvrta knjiga pjesama „Dijete zapada“ izlazi u nakladi grada Čakovca, u biblioteci „Insula“. Pjesme u ovoj knjizi izražavaju onu istu zaokupljenost tvarnim i tjelesnim kao i prethodne zbirke, onu istu želju da „pjesma tijelom postane“ (Z. Šimunić), da „se poezija može čitati ustima i pipati rukama“ (Z. Mrkonjić), a da pri tom pjesnik ostane „nehajan, ma svečan” (prema J. Pupačiću).