Sven Adam Ewin
Pred ogledalom sjedi. I češlja kosu sijedu.
Pa naglo baci češalj… I promijeni se očas.
Ja je upitam brižno: “Nešto nije u redu?”
Čudno! Ona mi reče, da otići će noćas.
Gdje da te nađem, draga? Ona reče sa smiješkom:
“Na livadi pod rosom. Ako ustaneš rano!
Ako prespavaš, dušo, onda pod bijelom trešnjom!”
Ja se probudim sutra, a jutro prespavano.
Ja na livadu trčim. Nešto se strašno sprema.
Sve kapi rose već je popilo sunce žedno.
Hitam pod bijelu trešnju… Ni tamo drage nema.
Tek s grane trešnje bijele – gleda me oko ledno.
Poljubit htjedoh oko, ono me nije htjelo.
Samo je namignulo. I k suncu odletjelo.
Kapu skidam za ovaj sonet!
Poštovani, Sven, vrlo, vrlo često sam za sebe (radi ponovnog i ponovnog čitanja) izdvajao vaše briljantne poetske uratke. Isto sam i sa ovim jutros učinio. Hvala što ste ovdje! Hvala za sjajnu poeziju!