IZNOVA SUSRETOH EMILA

Iz naše arhive/ objavljeno 22.04.2016.

Moje berlinske impresije (kojh se, a Emila posebno,  i mi, drugi sudionici događaja i doživljaja, rado prisjetimo, op.u.)

piše: Ivica Vlašić
Te noći nisam spavao. Iščekivao sam trenutak kada ćemo prijatelj Antonio i ja, krenuti na put prema njemačkoj prijestolnici gdje sam imao privilegiju biti pozvan na događaj koji ću dugo pamtiti – predstavljanje knjige “Ono malo duše” pokojnog nam kolege novinara Emila Cipara i 8. rođendan portala Hrvatski glas Berlin.

Ne mogu vam čak ni najrealnije opisati svoje osjećaje radosti i uzbuđenja, ne samo što prvi put putujem u glavni grad zemlje koju sam obišao velikim dijelom još u djetinjstvu, nego i što ću ondje susresti drage prijatelje i suradnike, našu urednicu Sonju koja nas je dočekala kao ministre, ali upoznati i neke nove ljude, Hrvate koje dugi niz godina žive i rade u Berlinu, vani, baš kao i naš Emil.

Krenusmo na put dug 1300 kilometara prije svitanja. S molitvom za postojanu sigurnost na dugoj cesti prema zapadu. Na izlasku za Lužane navratismo po Mariju, našu lektoricu, koja nas je čekala s kolačima. Marija je inzistirala na sjedenju straga jer je kolače smjestila tik iza sebe, da isti ‘prežive’ do Berlina. Ne znam zašto, ali nisam se bunio. Nastavismo prema Zagrebu gdje nas je s izlaskom prvih sunčevih zraka čekala Monika, Antonijeva djevojka.

Put bijaše isprepleten nevjerojatnim trenucima dijaloga iz kojih mnogo naučismo ponajprije iz područja hrvatskog jezikoslovlja i pravopisanja. Stvarno je nevjerojatno kako smo mogli toliko divanit u rano jutro. Razgovori ugodni bili su protkani refrenom čuvene Panis Angelicus u interpretaciji našeg tenora, urednika i vozača Antonija. Toliko bijaše inspirativno da ni zamijetili nismo da smo tako brzo preskočili Sloveniju, mile nam susjede mnogostruko opjevane u Pervanovim parabolama. Čudo neviđeno su ti Slovenci – još grade ono malo autoceste od Maribora do Šentilja, pa se ima osjećaj da se putuje puno duže kroz deželu. Dobra im fora, na koju bi se i carica Marija Terezija nasmijala.

Ipak, u carski Beč nismo imali nakanu navraćati pa smo se odvojili prema Linzu. Obronci austrijskih alpa s motivima travanjskog snijega na vrhovima ne prolaze nezamijećeni, baš kao ni impresivne ogromne vjetrenjače u Njemačkoj. Pomalo smo prešli s novohrvatskog govorenja na traženje zaboravljenih riječi njemačkog te uspješno uspostavili kontakt s domicilnim pukom na jednoj tankšteli – raststationu (što bi Slovenci rekli počivališču ). Naučili smo i da se vinjete za cestarinu (one čudne naljepnice za nakačit na šajbu) i na njemačkom isto kažu – vinjeten. Shvatili smo da je sve na benzinskim postajama uz autoban  trostruko skuplje nego inače,  čak i kava.

No, da se nismo zaustavili radi kave, vjerojatno bismo se ucrvali, da ne kažem uglistili nakon pet sati vožnje uz razgovore ugodne, za koje nam tema nije ponestajalo. Kao ni sendviča s kobasicom i pršutom. Jer, putnici ne moraju postiti u petak. Ne moraju ni osobe starije od 65 godina i s više od 44 godine radnog staža – zaključismo,  a tako je rekao i Svevišnji.

Dobar dio puta gotovo da nitko nije ništa ni govorio. Već sam u mislima slagao rečenice iz kojih bih trebao napisati nešto pametno. Prisjećali smo se susreta s pokojnim Emilom i na koji način se tko upoznao ili surađivao s njim. Spominjali smo se i drugih pokojnih nam kolega koji nas sada gledaju iz Vječnosti, napose onih od kojih smo puno naučili, zahvaljujući kojima sam i ja ispekao novinarski zanat. Jer, kako čitasmo i u Emilovoj Story, novinarstvo nije akademsko zanimanje, nego zanat koji se da izučiti, ali za koji treba biti rođen – ili jesi ili nisi novinar.

Bilo mi je izuzetno drago kad me je Marija pitala kako sam upoznao mladog urednika Antonia, jer je taj momak, ispostavilo se  nakon manje od godine dana naše suradnje, stvarno pravi prijatelj. Jednostavno, rekoh, trebalo mi je svega pet dana da se ohrabrim poslati čovjeku poruku na fejs i pitati ga mogu li i ja biti dio ekipe portala Hrvatski glas Berlin na kojemu je on upravo imenovan urednikom. A na moje veliko iznenađenje, odgovor sam vrlo brzo dobio i to pozitivan.

I  eto me sada tu, u autu koji 200 na sat juri prema Berlinu, gdje ću imati privilegiju i čast biti na proslavi 8. rođendana našeg HGB-a. Mislim da neću pretjerati ako kažem – ich war ein Berliner, pa makar na jedan vikend. A, biti dio ekipe koji surađuju s HGB-om, kojega je jedan od osnivača bio i Emil, znači puno više.

No, da se još nakratko vratim na samo putovanje – nakon Regensburga i Passaua, put nas je preko famozne autoceste 9 dovezao do nekih 150 kilometara pred Berlin uz prosječno prolazno vrijeme. Pretpostavili smo da stižemo prema planu. Ipak, Božji su planovi uvijek drugačiji. Velim Božji, jer samo nas je On sačuvao od nesreće u koju smo lako i mi mogli upasti.

Skretanje na još jednu tankštelu na kojoj smo se poradi tankanja auto plina i pratećih izazova zadržali dodatnih pola sata, vjerojatno nas je sačuvalo od strašnog događaja koji se u tom vremenu na autocesti odvijao 30-ak kilometara dalje, kod mjesta Dessau: kasnije saznajemo –  lančani sudar 14 automobila plus još sedam manjih prometnih nesreća zbog jake kiše, u kojima je ozlijeđeno sedmero ljudi, zatvorio je autocestu prema Berlinu na narednih šest i pol sati.

Toliko smo strpljivo imali stajati i čekati na nastavak putovanja, u koloni dužoj od 20 kilometara s više desetaka tisuća vozila nakrcanih u tri prometne trake. Tad smo se stvarno počeli crvati. Mislio sam da ću iz kože iskočiti. A Marijine kolače nismo smjeli ni pipnuti. Preostalo mi je strpljenje trenirati cupkajući izvan auta, jer zapaliti u autu, makar i električnu cigaretu, značilo bi zadimiti ga kao u disku…

Promet je najzad pušten oko ponoći. Bila je to prava stampedo jurnjava, kao da su se svi odlučili utrkivati tko će prije stići do Berlina. Propitivasmo logiku pedantnosti njemačke policije koja je autocestu potpuno zatvorila sve dok nije maknut i posljednji komadić stakla s asfalta, obzirom da se ni po čemu nije moglo razaznati točno mjesto tog velikog sudara.

U Berlin napokon stigosmo oko jedan sat iza ponoći. Dočekala nas je naša draga urednica Sonja Breljak, s okrjepom i udobnim posteljama.  Sutradan se pokazala i kao vrsni turistički vodič, tijekom posjeta i razgleda posebnih znamenitosti grada Berlina: Brandenburških vrata, Potsdamer Platza na kome su i ostaci Berlinskog zida, Berlinske katedrale, sveučilišta, katedrale sv. Hedvige, najpoznatije berlinske ulice Unter den Linden… U gradu smo se našli i kavicu popili s trima Emilovim nećakinjama. Nakon razgleda grada i izvrsnog ručka koji nam je pripravila Sonja, uslijedile su intenzivne pripreme za večer promocije i proslave koju je HGB organizirao u prostorima Hrvatske zajednice u Berlinu.

I zaista, bila je to večer za pamćenje, jer sve je bilo sjajno organizirano. Drago mi je bilo susresti Brođane koji godinama žive i rade u Berlinu, posebno teta Lizu Kopić i njezinog sina Dragana, koji je ovu večer također za povijest zabilježio fotoaparatom.  Osobito mi je dojmljiv bio osebujni dramaturški izričaj Adriana Kostre, novinara i urednika na radiju Berlin Brandenburg, koji je čitao odabrane Emilove priče iz knjige Ono malo duše. Zahvaljujući Adrianovoj interpretaciji Metoda kiselog kupusa dobila je drugačiju boju i ton.

Odličan je bio i prateći glazbeni program u kojemu su pjevale lijepe mlade djevojke iz  vokalnog sastava DueDeni i zbor Hrvatske katoličke misije Berlin. Splet slavonskih plesova izveli su članice i članovi folklorne sekcije Hrvatske zajednice u Berlinu, a  oduševio je i Tamburaški orkestar Wellebit 1902, sve redom Nijemci koji orkestralno izvanredno sviraju hrvatske skladbe.

Svojim nevjerojatnim glasom i sjajnom izvedbom pjesme Tebi vjerujem (You Raise me up) posebno me  impresionirala mlada hrvatska operna pjevačica Evelin Novak.  Sve ih je okupila Sonja Breljak i sve u čast i spomen na lik i djelo Emila Cipara. A ja sam ga  te večeri, u Berlinu, ponovno susreo. Onako nesputano i slučajno, baš kao u šetnji savskim kejom u Slavonskom Brodu.

U nekoliko kraćih navrata sam se tijekom večeri bio morao povući u osamu. Čisto da sakrijem suze radosnice  i uputim strelovitu molitvu zahvale Bogu za tu večer, za koju sada, po povratku, još preispitujem – jesam li ju uistinu zaslužio proživjeti. Sonja i Antonio već su čuli moju zahvalu. No, ja im svejedno još jednom, bilo pretenciozno ili ne, želim i javno izraziti zahvalnost – za sve. Hvala vam, od srca.

Ni posljednju noć (sa subote na nedjelju) zapravo nisam baš spavao. No, ne zbog uzbuđenja što nam već nakon nedjeljnog doručka valja krenuti na put povratka u Domovinu, jer dio mene je želio još ostati. Komplicirano je to.

Put povratka u Hrvatsku trajao je ipak nešto kraće, u prosjeku. Isprepleten divanima ugodnim, bez skrivenih kolača, uz neke druge glazbene refrene i upute za vožnju koje nam je, kao i na putu prema Berlinu, strpljivo davala naša Helga. To je ona što poznaje sve putove. O auto navigaciji dakako zborim – čudu tehnike. A zašto baš Helga? Pa, zvuči prigodno, njemački.