Djoko Erić
U meni kada pjesma poteče
Dok čini mi se da ja je pišem
Meni se ona sama izreče
Ja kraj nje samo uzbuđen dišem
Otisak njezin riječi budu
Na papir slova ko muve hvatam
Polažem u njih svu nadu ludu
Otvorit da će nečija vrata
Za uzlet duše što zari lice
Koji bih tebi predati htio
Riječi biće tek stepenice
Kojim se penješ gdje ja sam bio
Pronađu li te ti ih tad čitaš
Pjesma te svojim stihom pogađa
Čija je ona dok se ti pitaš
Ti si joj tvorac tebi se rađa
Odškrine jedna čudesna vrata
Potpuno nova – tako poznata!