piše: Kitana Žižić
Prvi put u životu sanjala je san koji ju je izmrcvario. Probudila se unezvjerena, natopljena znojem iako je bablje ljeto već zaboravljeno nakon što su se neuobičajeno dugotrajne i obilne kiše izlile nad Šibenikom.
– Što sam to sanjala, naprezala je misli dok je oči polako otvarala da joj sjećanje na san ne pobjegne. To joj se često događalo ako bi nakon buđenja naglo ustala. Nikakav napor da sakupi krhotine sna i složi ga u priču nije tada davao rezultate.
Ovaj je uspjela sačuvati i dok ga je u glavi premotavala slutila je da nosi poruku. Slutila je da ono što joj poručuje nije nimalo ohrabrujuće. Je li ga bila u stanju dešifrirati? Je li to uopće željela? Mislim da nije. Kad mi ga je ispričala godinama poslije dok je proživljavala neočekivanu, tešku i nezasluženu kušnju, dodatno opterećenu tužbom od strane dviju kćeri pokojnog muža, bila sam zatečena tako jasnom porukom njoj blagonaklonog, upozoravajućeg sna. Za nju je ostao nepoznanica.
Ruke je stavila pod glavu, glavu na jastuk, nije joj se više spavalo. A ni ustajalo. Dan se polako razdanjivao, svaki tresak onih masivnih, od hrastova drveta vrata, zaglušni tresak iz sna uzdrmao bi je. Kad sklopi oči i pokuša zamisliti šljunčanu plažu iz nekih drugih snova, opet otvara kapiju velebne vile, korača stazicom uokvirenom grmovima mirisnih ruža koje joj draškaju nosnice, na otvorenim vratima već je čeka gospodski sluga, i… ponovi se strašan tresak zalupljenih vrata.
Išta novo, išta čudno? Ne znam. Ali, tko voli čitati da obogati svoje misli, da prošeta tuđim iskustvima, da uživa u prepoznavanju srodnih duša, često nađe prihvatljive odgovore na pitanja kojima se opterećuje kao i mnoge mudre misli o životu. Kad smo nesigurni, kad dvoumimo, znakova na putu ima napretek. Ina je bila pasionirana čitateljica.
A san je bio u boji i vrlo slikovit. Ruže raznobojne, crvena je prevladavala i širila najljepši miomiris, a u kući mrak, prozori zastrti teškim zavjesama, zagušljiv zrak. Na javi pak pripreme svadbene svečanosti, bližio se dan kad će i ona izreći pred matičarem sudbonosno DA.
Rođena je u šibenskom zaleđu. Roditelji su joj bili iz istog sela. Iako su izrodili više djece, Ina je bila jedina kći. Brak nije bio sklopljen iz ljubavi, barem s majčine strane, niti se ljubav kasnije rodila. U vrijeme velike neimaštine na našim prostorima, takvi brakovi su bili više pravilo nego izuzetak. Ako je djevojka bila privlačne vanjštine pogotovo se nije mogla nadati udaji iz ljubavi. Njeno srce bi uzalud kucalo za izabranika, za suze mlade udavače nitko nije mario.
Ozračje u Ininom domu koje nije odisalo srećom, najviše je ćutilo upravo njeno senzibilno srce, premda nije shvaćalo zbog čega je tako. Braća su svatko na svoj način također bila okrznuta, vrijeme će pokazati. Jedan je pobjegao u Australiju i s vremenom prekinuo svaki kontakt s obitelji, drugi osnovao brak prekratkog daha, ostavivši i ženu i tek rođenu kćerku, treći ludovao motorom dok nije tragično skončao. Otac je bio vrsni kuhar, dobro zarađivao, na kraju otvorio i restoran, no ni on nije bio sretan. Supruga kao domaćica okupljala je sve veće društvo istomišljenica na ispijanjima kave za kuhinjskim stolom i ogovaranjima nevoljenih muževa, u čemu je sama prednjačila i sve češće u svojim ispovijedima bila neoprezna. Najmlađe uši voljene kćeri počele su hvatati djeliće ženskih razgovora.
Nezadovoljstvo u majčinom glasu navodilo ju je u početku na bojazan kako je nevoljena i majci na teret. Svojski se trudila biti najbolja kćer, u školi najmarljivija što joj je lako uspijevalo, majku radovalo. Nakon srednje škole poželjela je studirati. Nije očekivala zid na koji je naišla. Da je otac nije podržao, do Zagreba ne bi nikad stigla.
Na Filozofskom fakultetu opredijelila se za francuski i ruski. Preferirala je ruski želeći u originalu čitati Čehovljeve priče i najbolje romane veličanstvenih ruskih književnika. U širokoj slavenskoj duši i prostranstvu opjevanih ruskih stepa nalazila je dom. Obožavala je Jesenjina i Puškina, ponekad je i sama iskazivala svoja osjećanja, želje i nadanja u ljubavnim i misaonim stihovima prpošnim od razigrane mladosti i tugaljivih od povremenih epizoda tuge i rezignacije.
Imala je mnogo udvarača, na plesu nikada nije čekala da bude pozvana na valcer ili tango. Ali i nakon studija, kojeg je završila u roku s visokim ocjenama, njeno srce ostalo je slobodno. Koliko god se voljela zabavljati na vršnjake je gledala kao na nezrele i nezanimljive mladiće. Nisu joj imponirali. A vrijeme nas tako lako prevari. Odjednom se nađemo u godinama kad smo manje mladi, shvatimo da su se dojučerašnji kolegice i kolege nekud raspršili, međusobno ljubavlju obvezali, neki već grle i svoje golupčiće, a Ina intenzivno tek traži posao. I završi „Bogu iza leđa“ u malom bosanskom mjestu. Uskoro se seli u Tuzlu.
Iznenadila se kad je u novoj sredini srela najvjernijeg i najupornijeg udvarača iz vremena studentskog života. Padao je sumrak a ona zanesena mislima tumarala tromo. Da se nisu sudarili ne bi ga možda ni vidjela. Razočarana što nije uspjela pronaći bolji posao, usprkos izvrsnim rezultatima sa studija, razmišljala je kako treba napredovati u profesionalnom životu isključivo vlastitim snagama, jer joj nema tko pomoći.
„Ina, jesi li to ti?“ začudio se Davorin. Pogledi su im se ukrstili, u očima bljesnula radost neočekivanog susreta, ostali bi još dugo tako ukipljeni da ga supruga nije povukla za lakat. „Ah, oprosti. Ina, ovo je moja žena Amira, Amira, ovo je Ina, znamo se još sa studija. Kakvo ugodno iznenađenje! Što radiš u Tuzli?“
„Radim u gimnaziji, u Šibeniku se nisam uspjela zaposliti. U Zagrebu nisam ni pokušala želeći biti bliže roditeljima.“
Obećala je da će ih posjetiti, razmijenili su kontakte i oprostili se.
Obećanje nije ispunila, jer je Davorin za njenu ljubav bio spreman odbaciti sve što je u međuvremenu izgradio. Ostavit ću ženu, samo riječ reci, govorio joj je, a ona njemu uvijek isto, otprije poznato, da je on divan čovjek, zgodan muškarac, drag prijatelj, ali ga ne voli na način kako bi on želio. Često su pili kavu zajedno, ostali i dalje samo prijatelji, nadu da mogu biti životni partneri, Davorin je polako napuštao te je odlučio pomoći joj oko zaposlenja.
Prilika se ubrzo ukazala. Pozvao ju je na večeru dogovorenu s direktorom jedne sarajevske banke. Bit će zabavnije u troje, uvjeravao ju je a ako se svidi direktoru, možda dobije i posao u banci. Nećkala se i na koncu pristala, zašto ne, vrijedi riskirati.
Večer je bila ugodna a kako i ne bi kad su se nebrojene boce skupog vina praznile i nove donosile munjevitom brzinom. Tura za turom. Negdje pred kraj večere, obojica već nacvrckani, direktor je rekao mladom poznaniku: „Ova fina dama bit će moja supruga!“
Pijana posla, mislila je Ina, jer ona nije pila. Posve trijezna bila je samo promatrač, mislila je. Nema bojazni za mene, ako mi ponudi mjesto u Sarajevu, nisam luda da odbijem. Samo jedno nije znala. Da je mreža bačena, da se iz mreže neće iskoprcati.
Iz Tuzle je stigla u Sarajevo. Svakim danom bila je sve više impresionirana direktorom, koji je slamao njen otpor galantnošću i humorom. Kako se već opetovano imala prilike uvjeriti da nije na istim valnim dužinama s vršnjacima, tako je tada osjetila draž izazova drugačije veze. Bio je, doduše, poprilično stariji od nje, razveden i imao dvije kćerke iz prvog braka, koje godinama nije viđao. One su bile negdje njene dobi. Dok je dotadašnje udvarače „ubijala u pojam“ i uzaludnim činila sav njihov trud, sjedokosi direktor je zagolicao njenu maštu i probudio uzavrelu put.
Nekoliko noći pred vjenčanje sanjala je onaj san u kojem su se teška gvozdena vrata zalupila za njom. San je bio znak pored puta ali ga je uspjela zaboraviti.
Sjetila ga se tek nakon prekratkog razdoblja sreće. Ni punih pet godina nije minulo kad je On onemoćao postavši bolesno ljubomoran. Obolio od demencije, a kad je umro, pastorke su ušle u njen život pobrinuvši se da ostane u paklu godinama.