tekst: Žarko Delač
Objava imovinske kartice ministra vanjskih poslova postala je za naše brojne sugrađane ali i medije predmet rasprave i nažalost osuđivanja jer čovjek posjeduje više nego što pojedinci smatraju da bi trebao. Pri tome se postavlja nekoliko pitanja.
Koja je granica i tko ju je postavio u imovinskoj kartici pojedinca koja bi trebala biti općedruštveno prihvatljiva i da ne privlači na sebe pozornost?
Ima li tu ipak glavnu riječ jal i zavist koja je izgleda i nadalje glavna značajka među hrvatskim narodom?
I konačno, izražavamo li takvim načinom razmišljanja nad nekadašnjim socijalističkim sustavom u kojem je sve bilo naše ili bolje rečeno ničije?
Za nadati se je kako ipak nikada više privatno vlasništvo i materijalno bogatstvo stečeno nasljedstvom, inovacijama ili poduzetničkim rizikom, a ne prijevarama i malverzacijama neće doživjeti sudbinu nacionalizacije. Druga je stvar oteta materijalna i financijska imovina koju bi nakon sudskih postupaka upravo trebalo oduzeti i staviti pod državnu upravu.
Dodatno sagledavajući imovinsku vrijednost političara logično je kako će oni bogatiji biti manje podložni mitu i korupciji. Slikovito, ako netko ima više od milijun eura na štednji neće se izlagati riziku i sramoti da za nekoliko desetaka tisuća novčanica koje nam političari intenzivno nameću kao domaću valutu, izgubi u potpunosti obraz i društveni ugled.
U tom kontekstu potpuno je neshvatljivo da ministri i čak predsjednik vlade ima manju plaću od brojnih privatnih poduzetnika i osobito odvjetnika i državnih bilježnika. Pri tome ovi potonji uglavnom rade samo s gotovinom, prijavljeni su na minimalne plaće i izdvajaju u državni proračun za mirovine i zdravstvo manje od brojnih građevinskih radnika, učitelja ili profesora.
Sagledavajući dakle ove slučajeve s imovinom i utjecajem na političke poteze bogatih ili siromašnih političara zgodno se prisjetiti jednog stvarnog događaja iz naše susjedne države. Tako je jedan direktor građevinskog poduzeća za vrijeme svog mandata sagradio sebi kuću i taj krimen su njegovi oponenti uzeli kao otežavajuću okolnost pri izboru za drugi mandat. No, na to su reagirali radnici i podržali ga jer su zaključili kako više neće krasti jer je napravio kuću, a dođe li novi taj bi krao ispočetka. I tako je direktoru ipak produžen drugi mandat!
Ima li ovaj događaj uporište i je li razlog za dublje promišljanje i u našoj situaciji nije teško zaključiti. U svakom slučaju živimo u eri kada je materijalno bogatstvo daleko zanimljivije i prihvatljivije nego duhovno i o tome treba svakodnevno na svim razinama voditi računa kako bi se situacija donekle promijenila.
Začuđujuće je pri tome i kako su se brojni vjernici i duhovni sljedbenici zapleli u mrežu materijalnog koristoljublja što samo znači da su pokleknuli pred sveprisutnim konzumerizmom i blagostanjem.
Srećom postoje i brojni slučajevi marljivih, poštenih i vrijednih i materijalno zbrinutih građana koji su i nadalje ostali skromni i jednostavni.
Za nadati se je kako je takav i aktualni ministar vanjskih poslova.