“… Jednog se dana probudiš i misliš da je otišla, ali samo je odletjela negdje drugdje i grije perje. Prije ili kasnije, vratit će se i ponovno ti se smjestiti u srce.“
piše: Kitana Žižić
Velika je bila moja obitelj. Onaj dio koji je davno napustio našu zemlju nisam nikada ni upoznala. Znala sam ih samo iz pisama, koja su rijetko stizala iz Australije. Bila su upućena njihovoj i mojoj mami. Ponekad bi se između listova našla fotografija moje polubraće da zagrije majčino srce, dugo godina neutješno, sve dok se nije udala za mog oca i s njim izrodila novu djecu.
Živjeli smo u Splitu u Radunici. Neki iz šire obitelji nisu poštovali moju majku. Smatrali su da je otac zaslužio bolju ženu, a ne raspuštenicu s dvoje već odrasle djece i upitnog porijekla. Zvali su je pogrdnim imenima uvjereni da su njeni korijeni ciganski.
Tu njenu garavu put i kosu tamnu kao mrkla noć naslijedila je najmlađa. A to sam bila ja, četvrta u novoj obitelji. Stariju sestru resila je plava glatka kosa, tamnoplave tatine tople oči i sportski građeno tijelo i duh. Svi tatini dobri geni dopali su nju. U mladosti se proslavila igravši rukomet. To joj je omogućilo uzbudljivu mladost, puno prijateljica i obožavatelja te brojna putovanja. Ne samo po Evropi.
Druga je bila neugledna, ali dobre odane duše i čistog iskrenog lica. Svojom suzdržanošću znala je privući mnoge zgodne mladiće, čemu su se čudili svi oko nje, osim onih koji su poznavali njenu unutarnju ljepotu. Na njenom vjenčanju sa svih strana sale i svečanih stolova začuđene oči bile su uperene u njenog odabranika. Samo se nadam da Ona, odabranica njegovog srca, to nije primijetila. Nikada, barem, nije spomenula, a sretan brak i danas traje.
Obje sam neizmjerno voljela kao i brata, koji je već kao dječak bio poprilično nestašan. Nije volio školu, lopta mu je stalno bila između nogu, a noge u uskim kalama driblajući do iznemoglosti. Roditelji su bili zabrinuti, a opet i tolerantni, jer kakav bi to bio dječak, sutra muškarac, ako u sebi ne nosi nešto pomalo divlje ili, frajerski. A ako ga nogometna lopta odnese jednom u Hajdukov podmladak, smiješit će mu se financijski dobitak a s njim i najljepše djevojke, manekenke ili sudionice natječaja ljepote, koje najbolje pristaju mladim nogometnim nadama, naročito kad tu nadu i opravdaju.
Zbog te nade, koju nitko nije opovrgavao, mi sestre smo naizmjenice bile zadužene za privođenje brata na kasnu večeru. Nikad nije stigao na vrijeme, niti smo ga mi uspijevale na vrijeme pronaći, usprkos činjenici da smo zahvaljujući njemu upoznali sve skrivene i neskrivene kutke i zakutke našeg dijela grada. Kako je rastao pronalazili smo ga na sve mračnijim mjestima i u sve delikatnijim situacijama. Jer bio je vrlo, vrlo zgođušan.
Vrijeme je teklo a mi se selili iz stana u stan, iz jednog dijela grada u drugi. Tata je bio dobar radnik Hrvatske pošte, ali ne znam je li to bio razlog čestih preseljenja, s obzirom da je svaki sljedeći stan bio veći i komforniji. Ili će mi i to ostati tajna, poput one o neprihvaćanju moje majke, dok sam još bila mala djevojčica.
S vremenom događale su se i mnoge druge promjene osim promjena gabarita i oblina naših tijela tijekom odrastanja. Ljubav koja je našu mamu dovela u „slijepu ulicu“ u kojoj se, nažalost, zatekao otac (kako su neki doživljavali taj susret) te ga začarala dobro poznatim čarima, nije posustajala vremenom. Dapače, rasla je i takvom silinom se probijala preko rubova našeg bivanja i njihovog braka da je svih zahvaćala i vrtložila.
Malo sam ljudi i obitelji poznavala u kojima se osjećalo snažno prisustvo ljubavi kao u našem domu. Dopiralo je to i do svijesti drugih te je moja mama postajala sve omiljeniji sudionik naše velike familije. Iz njenog nabujalog izvora svi smo se napajali, premda bih ponekad, ali samo ponekad, u dubini njenih zjenica ugledala obris tuge, kao plamsaj iskrice koja spava duboko u duši. Mislim da je noću ponekad hranila budnost prepuštajući se milovanjima onih koji su daleko od njenih ruku, a blizu majčinog srca. Lijena suza otkotrljala bi se niz obraze…
A i mi blizu njenih ruku, počeli smo odlaziti iz roditeljskog doma, kako se od djece i očekuje.
Jedina sam ja ostala s roditeljima, što je mamu činilo nesretnom. Nismo mi poput južnoameričkih obitelji, gdje najmlađa kćerka mora ostati neudata i skrbiti o ocu i majci. Slučajno sam to saznala iz knjige „Kao voda za čokoladu“ Laure Esquivel. Uplašila sam se tada za sebe, a sada kad sam bila u toj ulozi, nisam se previše brinula. Jesam li bila zakinuta za neku potrebu ili pravi jednostavno nije nabasao na mene, tek nikakvu nedostatnost nisam osjećala….
Moja mama da. Znala je da mi se mnogi udvaraju a ja ih odbijam.
Nije bilo dana da nije prigovarala: „Što čekaš? Prijateljice ti se jedna za drugom udaju. Želiš li sama ostati, bez ikog svog, bez djece? Svi znamo kako ljepota brzo vene.“
„Moram se zaljubiti, ne mogu u brak na silu, ma makar i zbog tebe. Kad se desi i ako se desi, znat ćeš prva…“
Kotrljali su se dani između kuće i posla, između čekanja i majčinih prigovora, između čežnji i sumnji…
Kotrljali su se dani i sati i dokotrljala u moju svijest spoznaja da su mi sve draži radni sati, oni plaćeni. Bio je to mali kolektiv, s padom popularnosti kino dvorana sve manji, dok nismo ostali na nas nekoliko zadnjih, skoro kao obitelj sa svega nekoliko djece.
Suština te spoznaje kidala mi je snove, iskrzala ih do tihe nepatvorene patnje i stida. Jer, on je bio oženjen i imao dvoje djece, meni zabranjen, po Božju i ljudsku. Ali prijateljevali jesmo i to svakodnevno. Kad mu se ozbiljno razboljela supruga, pomagali smo svi najviše što smo mogli i tješili ga. Iskreno sam se nadala da će se izboriti za život, ali nije.
Sam s dvoje djece. Našu pažnju nije odbijao, brigu je cijenio. Na poslu smo nastavili živjeti kao složna, malo tužna obitelj. I opet kotrljanje dana, svi jedan nalik drugome. Što ga je pokrenulo na iskorak iz takvog kotrljanja?
Tu večer bila sam na blagajni, on nas je posjetio u kinu Karaman. Kad je predstava započela, vrata se zatvorila za gledateljima, izišla sam iz prostora blagajne. Pozvao me na piće preko puta ispod volta Ilićevog prolaza. Nije okolišao. Izrazio je želju da započnemo zajednički život. Niti sam bila iznenađena, niti u sedmom nebu. Znala sam da ga volim i da ga mogu usrećiti. Barem probati…
Svi su bili sretni na našem vjenčanju. Preselila sam u Varoš i s lakoćom se posvetila obvezama udane žene i pomajke. Ipak sam bila u nešto zrelijim godinama te sam spretno kormilarila zajedničkim životom. Majku djeci nisam mogla zamijeniti ali toplinu sam znala pružiti. A dragom nudila sebe bez zadrške, imala sam od koga učiti. Šaputala sam mu na jastuku da moramo sebi i djeci pokloniti i naše dijete, koje će nositi otiske sviju nas u duši, pomoći zacijeliti ranu koja je još bila potisnuta u podsvijest i probijala van bez očitog okidača.
Kad je svjetlo dana ugledalo toliko željeno zajedničko dijete, moj voljeni ga nije dočekao. Samo njegova djeca. Umro je od istog galopirajućeg oblika karcinoma, koji je pokosio njegovu ženu.
Danas sam našoj djeci i otac i majka. Poštujemo se, volimo i podržavamo. Ponosna sam na svoju snagu koja mi pomaže u svladavanju svakodnevnih nedaća, ali Bože…
Ne da nije lako, preteško je. Nedostaje mi On.
Na osobnom primjeru uvjerila sam se u istinitost tvrdnje jednog bezimenog starca iz knjige „10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu“ spisateljice Elif Shafak:
„Tuga je lastavica. Jednog se dana probudiš i misliš da je otišla, ali samo je odletjela negdje drugdje i grije perje. Prije ili kasnije, vratit će se i ponovno ti se smjestiti u srce.“