Mirko Popović
Šutnja Miljacke na raskrižju
Maka Dizdara i Obale
jer njenih dvadeset i kusur
grli svoje udžbenike
usaglašava sa semaforom
prelazak preko ulice
Kaos stiže brzinom svjetlosti
ostaje jeka tramvajske škripe
i brzogaseći sjaj oka
Plač neispadanih kiša
nad slikom bez rama
i bez ruke koju netko doziva
Od njenih dvadeset i kusur
netko silom udaljava
i meridijane u nama i metež
u Dalmatinskoj i zakrvavljene
prolaze prema Marijin Dvoru
I sada dok s buketom sjećanja
ukrašavamo njenih
dvadeset i kusur Miljacka šuti
jer pejzaž smrtno ozbiljnih lica
još nije evoluirao u one
što spremno ignoriraju
“zatucane” postulate
odgovornih predaka
koji bi bez okolišanja
poštovali vrisak
užarenog semafora
i razlikovali
crveno od zelenog