Mirko Popović
još samo vjetar navrati
oživi bijele slike
u njenim očima
duboko u noć
listam remboa
i slušam glase nerude
zajedno s tagore-om
zastajem i s grčem versi
gledam kako u mir
hladne sobe uranj
zimska zraka sunc
kako uspomena topi pahulje
na njenim usnulim usnam
na slikama njenih melodija
prate me oči
njene majke
kao zima na pustom putu
što zatrpala je ljudske glasove
dok ususret koračam
nekoj nadi na dobre dane
što je nježno izgovaraju
niz obraze
niz lišće
uspavano prekriveno
leptirima bijelim
bestjelesnim
još samo vjetar navrati
jek iz daljine iz dubine
rijeka što nadolazi glasom
kao kad klone korak
preko pustog prag
preko mekanih nota lica
kao kad zaplače noć
niz tihe daleke bijele
krajolike srca
uoči svih svetih
dok svileno
sipi rapsodija