Moje razglednice: BJELOVAR
piše: Marijana Šundov
Bjelovar, rujan 2019. – danas pišem o gradu, ljudskim vijekom govoreći- mladiću, gotovo dječaku. Naravno, mislim na vrijeme, mjereno tisućama godina kada se radi o starosti gradova i kada Bjelovar usporedim sa Splitom, Zadrom ili hvarskim Starim Gradom. To su gradovi stari preko tisuću godina. Bjelovar je mlad grad u tim kategorijama, međutim pronađeni nalazi datirani u neolitik – oruđa, oružja, posuđa – izloženi u Gradskom muzeju Bjelovar, svjedoče da na ovom prostoru život ljudi traje tisućama godinama.
Bilo bi jako čudno da je drugačije jer prostori obronaka šumovite Bilogore, obilje pitke vode i pašnjaka pravi su raj.
Prepoznali su to i antički genijalci, budimo pošteni – ne zauzima se svijet bez genijalnosti, koji su svojim umirovljenim vojnicima ovdje davali zemlju. Naravno mislim na Rimljane i njihovu provinciju Panoniju. Pronađeni su ostaci vodovodnih cijevi, predmeta, koje su koristili Rimljani i novčića i to upravo na prostoru grada Bjelovara. I ove izloške i druge poput elegantne, „suzne“ bočice, u koju su Rimljani prikupljali suze, kako bi posvjedočili svoju tugu ili novčića cara Konstantina možete vidjeti u Gradskom muzeju. To ukazuje na postojanje rimskog naselja ili vojnog logora. Mene je pak najviše u tom istom muzeju oduševila izložba ručnih radova, svakodnevnih predmeta odjeće i kućnih tkanina, predivnih boja i uzoraka istkanih s ljubavlju od strane žena ovog kraja, za članove obitelji.
Glede pisanog spomena Bjelovara, pri tome misleći na naselje, a ne grad, kralj Sigsmund 1423. u darovnici za vjernu službu plemićima sinovima izvjesnog Egidija de Iakozerdahel daruje neke posjede, a među njima i Beloblatye (Bjelovar). Srednji vijek je, i na na ovim prostorima vladaju hrvatsko-mađarski kraljevi. Među njima jedan od najpoznatijih je Matija Korvin, koji svojom darovnicom iz 1473. ponovo potvrđuje iste posjede članovima gore spomenute obitelji.
Potom se Bjelovar kroz 16. i 17. stoljeće,
a ovisno o jeziku, spominje u pisanim dokumentima – zemljovidima, pod varijantama Belowarcz, Belouac, Bjelouax, Bjeloplacka, Wellovar s naglaskom na utvrdu odnosno tvrđu sa stalnom posadom podignutu za borbu protiv Turaka. I ti zemljovidi pokazuju što je bilo važno – pripremiti se za što bolju obranu protiv osvajača s Istoka – Osmanlija.
Sama riječ „belovar –belovar“ je starohrvatska i znači „bijela zemlja“. Prvi pečat Bjelovara – tada privilegirane kraljevske vojne općine je iz 1771. prikazuje štit na kojem se nalazi močvara i na njoj utvrda na stupovima. Iznad utvrde je hrvatska kruna, a iznad svega carski dvoglavi orao, koji pokazuje kako je Bjelovar pod neposrednom upravom vojnih vlasti. Štit čuvaju oklopljena dva viteza. U kasnijem grbu oklopljeni vitezovi su zamijenjeni graničarima s puškama. Poslije kako se mijenjao status Bjelovara mijenjali su se i grbovi. Današnji grb grada naravno ima nešto iz prošlosti – tvrđavu s puškarnicama, graničara s puškom u ruci te tri panja. Pomislim kako je tu u tim malim grbovima sabijena cijela povijest i zemljopis Bjelovara. Bjelovar je tako slikovito nešto poput utvrde (grada) u močvari.
Moja prva asocijacija za Bjelovar je prijateljstvo. U Bjelovaru živi moja draga prijateljica Zvjezdana, koja mi je s velikom ljubavlju pokazala svoj rodni grad. Prijateljstvo je to, baš poput Bjelovara, mlado, traje tek nekoliko godina, ali koje me je naučilo da u svakoj životnoj dobi možeš naći blisku osobu. Nekoga tko će pokazati da je tu za tebe onda kada ti treba. Kaže se kako su prijatelji obitelj, koju mi biramo sami za sebe. Naravno u prijateljstvu najviše vrijedi ona mudrost, koja kaže da bi imao prijatelja potrebno je da i ti sam budeš prijatelj.
Uglavnom glasovita vladarica Marija Terezija poslije Severinske bune krajišnika, koja je uzdrmala Varaždinski generalat i bila u krvi ugušena, određuje da se na prostoru Bjelovara sagradi snažno vojno uporište pod nazivom Novi Varaždin. Godina je 1775. Pod prijetnjom stroge kazne general Filip Beck zabranjuje da se upotrebljava ime Bjelovar. Novi grad je sagrađen jako brzo, a bjelovarska utvrda pod Beckovim nadzorom nikla je na visoravni okruženoj močvarama. I iz toga obilježen naravno vojničkim pečatom razvio se Bjelovar.
Šetamo Zvjezdana i ja po predivnoj četvrti koju krase niske zgrade, krasnih klasicističkih oblika za mene su uvijek s daškom romantike. Iako sam svjesna kako romantike ima u svim epohama i svugdje oko nas samo je treba naći. Što tražiš to i pogledom nađeš. I tako ja ugledam iznad jednog lijepog portala kip andjela raširenih ruku, koji poziva u ljekarnu „K andjelu“.
S nizom skladnih lukova ističe se se zgrada Gradskog poglavarstva, a nekadašnja Velika vojarna s predivnim starinskim drvenim vratima i prozorima.
Barokna crkva svete Terezije nježnih žutih i bijelih boja u zelenilu drvoreda s obje strane prema ulazu i stazicama s cvijećem mene podsjeća na spokoj, molitvu i mir. Tu na tom krasnom prostoru postavljen u osi prema crkvi dojmljivi, jednostavni spomenik „Drvo života“ s uklesanim imenima poginulih branitelja u Domovinskom ratu. Spomenik plijeni svojom simbolikom i podsjeća kako se sloboda krvlju platila.
Središnji gradski Trg Eugena Kvaternika predivan je park i šetalište. U sredini je bijeli glazbeni paviljon. Ugodno je sjesti na klupu i uživati u hladu višestoljetnog drveća, tu je već u 18. stoljeću zasađen prvo drvored lipa, a potom su slijedile ostale lisnate ljepotice javori, platane, kesteni, breze oko 50-tak vrsta.
Na trgu su i četiri kipa. I njihova povijest uklanjanja i postavljanja kao i u drugim gradovima svjedoči o burnim političkim previranjima na našim prostorima. Kipovi zaštitnici vojnika odnosno pojedinih pukovnija podignuti su 1778. godine, uklonjeni 1949., sačuvani od strane entuzijasta i ponovo vraćeni 2000.-te godine. Kako sam napisala kipovi predstavljaju nebeske zaštitnice i zaštitnike pojedinih krajiških pukovnija. Tu su sveta Jelena Križarica, sveta Terezija Avilska, ali i sveti Jurjaj, Dioklecijanov časnik i kršćanski mučenik i sveti Ivan Nepomuk, kojeg je posebno štovala austrijska, carska vojska. Promatram bijele starinske kipove nebeskih zaštitnika vojnika i mislim na naše vojnike u nedavnom ratu, suočene s pogibelji i predstojećim bitkama. Znam kako su bili odlučni da nas zaštite, molili su se i mislili na svoje najdraže i hoće li ih ikad više vidjeti.
Zvjezdana, koja je tijekom Domovinskog rata, bila u Bjelovaru priča mi kako je jaka bila eksplozija skladišta streljiva u rujnu 1991. Oštećene su tada brojne kuće u krugu oko eksplozije. Danas je to mjesto spomen područje Barutana.
Na kraju obilaska, a prije pravog bjelovarskog objeda sastavljenog od lokalnih delicija prge, sira u obliku stošca u koji se dodaje paprika i koji se potom suši, štrukli od heljdine kaše i bilogorskog kovrtnja, posebnog kolača zaustavljamo se pored vesele fontane iz koje prskaju „panonski kitovi“.
Rastajemo se uz obećanje ponovnog susreta. Nas dvije samo nastavimo gdje smo stale. Nitko nikog ne pokušava promijeniti. Mislim kako je upravo to onakvo prijateljstvo za koje je slavni Albert Camus rekao:
“Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti. Ne hodaj iza mene, možda neću voditi. Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj.”
I mogu samo dodati kako sam sretna i zahvalna jer imam više takvih prijateljica i prijatelja.
Fabulous article! Very informative!