MOJE RAZGLEDNICE
Hvar – II. dio / Stari Grad i Hvar
tekst i foto: Marijana Šundov
Hvar, 20.8.2021. – svaki posjet otoku Hvaru me sjeti divne žene, moje radne kolegice, ali i prijateljice Mihovile, koju smo zvali Mila.
Sjetim se zajedničkih trenutaka, u uredu koji smo deset godina zajedno dijelile, ali i druženja izvan ureda. Nikada se nismo posvađale, a naše prijateljstvo gradile smo iz dana u dan, iz životne situacije u situaciju. Imala je kuću na Hvaru i moj prvi posjet ovom otoku bio je posjet njezinom domu.
Sjećam se, Mila s osebujnim smislom za humor, nije me upozorila na rano, stresno jutarnje buđenje. Njezina kuća bila je u uz crkvu, i naravno to prvo nedjeljno jutro moga posjeta, s prvim zracima sunca odjeknula su zvona. Činilo mi se da zidovi sobe vibriraju. Prvo sam skočila, a potom uživala u metalnom ritmičnom zvuku koji je zvao na molitvu i budio novi dan. Volim zvuk zvona, taj zvuk meni poručuje – „ nisi sama“.
Pokazala mi je Mila svoj Stari Grad i još uvijek ga gledam istim očima, tužna što sam je izgubila, ali zahvalna za vrijeme koje smo imale zajedno.
Dok lagano hodam ulicama i grada i sjećanja, ponovo se divim skladno, kamenom popločanim ulicama Starog Grada, predivnim kamenim kućama sa drvenim škurama. Tu su i zidne kapelice s latinskim natpisom, ponegdje uklesani grbovi nekadašnjih plemenitih obitelji. Ponegdje iza zidova ili na skalinama zelenilo bršljana, kapara, lozice skladno se spaja sa zelenim škurama. Toplinu boje dodaju cvjetovi hibiskusa i bugenvilije.
Evo me na skladnom trgu Škor. Sam trg Škor ime duguje riječi škver odnosno brodogradilište, koje je tamo bilo do 17. stoljeća. Imena ulica su ovdje stara ne nose nastavak „ulica“ nego „kola“. Tako je ulica Duolnjo kola (Donja ulica) paralelna sa Rivom, a Srinjo kola (Srednja ulica) pak paralelna s navedenom Donjom. U Srinjo kola je nekadašnja kuća ljekarnika Gariboldija iz Milana iz 16. stoljeća prepoznatljiva po grbu sa 4 zvijezde iznad utvrde. Kuda god pogledam povijest, ljepota i sklad.
Laganom šetnjom ubrzo sam do Hektorovićevog Tvrdlja predivnog renesansnog ljetnikovca. Ispred spomenik – bista samog velikog pjesnika, zamišljen rukama dira bradu kao da promatra prolaznike. Njegov Tvrdalj posvećen je „Omnium Conditori“ ili „Stvoritelju svega“. Petar Hektorović gotovo cijeli život gradi svoj Tvrdalj, i utvrdu i ljetnikovac, mjesto za život ali i uživanje. Hektorović je umjetnik renesanse koji se divi čovjeku i prirodi i sve ga to vodi Stvoritelju svega.
Kasno popodnevno sunce baca duge sjene na župnu crkvu posvećenu svetom Stjepanu. Crkva je sagrađena u 17. stoljeću, na kako to često biva mjestu stare crkve. Sagrađena je od korčulanskog kamena, koji vremenom oksidira pa rumeno-smeđa boja crkve daje toplinu i mekoću zidovima.
Pogled mi zastaje na lijepoj zgradi Općinskog doma sagrađenog u 19. stoljeću. Na kamenom zabatu sa satom dva dječaka drže grane masline i grožđa te grb grada – tri kule. Nije daleko ni park Vorba sagrađen još 1892., a prema nacrtu Starograđanina Petra Biankinija. Ime park duguje izvoru zvanom Varba (nalazi se na jugoistočnom ulazu u park) kojeg spominje i Hvarski statut 1331. godine. Naravno da Statut spominje izvor jer voda je bila i ostala uvjet života.
Sjećam se kako smo nas tri Mila, moja kćer Ivana, tada mala djevojčica i ja upravo ovuda šetale, jedući sladoled s okusom lavande i uživajući u ljepoti samog grada, mora, parka i svom šušuru spletenom od zvukova, boja i pokreta oko nas. Bilo je puno turista, a na štandovima su se nudile rukotvorine, mnoštvo rukom izrađenih suvenira. Privukao me nakit od školjaka, još čuvam i ponekad nosim sedefastu ogrlicu napravljenu od niza malih školjki.
Samo ime Starog Grada jednog od dva grada na otoku Hvaru pokazuje da se radi o gradu duge, antičke povijesti. Osnovali su ga grčki kolonizatori s otoka Parosa u 4. stoljeću p. n. e. i dali mu ime Faros. Grad se naziva Starim Gradom, početkom 14. stoljeća, a tako ga nazivaju 1331. u Hvarskom statutu jer već tada postoji i Novi Grad na zapadnoj strani otoka. Taj Novi Grad je sadašnji grad Hvar skladni gradić srednjovjekovne jezgre s palačama lijepe arhitekture, jednim od najstarijih pučkih kazališta utemeljenog u 17. stoljeću, utvrdom Fortica iz 16. stoljeća. Naravno Hvar nudi i nove moderne sadržaje, restorane, kafiće, noćne klubove, disko klubove i slično.
Pravi raj za nautičare su Pakleni otoci, koji kao da su usidreni ispred Hvara. Ime „pakleni“ za ovih dvadesetak otočića nema dakako veze s paklom, prije bismo ih onako zelene s predivnim mediteranskim biljem alepskog bora, ružmarina, lovora, česmine, masline i tirkiznim, čistim morem povezali sa rajem. Ime dobivaju po crnoj borovoj smoli „paklini“ koja se koristila u brodogradnji.
Pri razgledavanju grada Hvara uvijek zastanem ispred reljefa krilatog kamenog lava, simbola Venecije, koja je neko vrijeme vladala otokom, u šapi mu otvorena knjiga. Na knjizi piše Pax tibi Marce, evangelista meus (latinski) – Mir tebi, Marko, evanđeliste moj. Onome tko zna tumačiti simbole lav s knjigom poručuje kako je u vrijeme gradnje građevine s reljefom lava bio mir. Prema predaji, u doba mira knjiga je otvorena, a za vrijeme rata zatvorena. Stare građevine lijepe arhitekture središta grada poput kakve kamene knjige govore o stoljetnim utjecajima Venecije i kasnije Austrije, koje su vladale ovim krajevima.
Moglo bi se reći kako pri obilasku grada Hvara na kraju svi putovi vode na glavni gradski trg Pjacu. Kamenom je popločana, a u središtu se izdiže kameni bunar zatvoren lijepo kitnjasto izrađenom rešetkom, sagrađen daleke 1520. godine. Pjaca je ispred hvarske katedrale posvećene svetom Stjepanu. Naravno, kao i druge sakralne građevine vremenom se katedrala mijenjala, još u 12. stoljeću bila je ovdje crkva, a u 18. stoljeću katedrala dobiva svoj sadašnji izgled skladnu mješavinu stilova gotike, renesanse i baroka. U kapeli sv. Križa u južnoj lađi katedrale čuva se malo raspelo koje je prema predaji 1510. prokrvarilo.
Svoj posjet otoku Hvaru i njegova dva urbana dragulja Starom Gradu i Hvaru završavam odlaskom na groblje Starog Grada gdje počiva moja prijateljica. Spuštajući cvijeće upućujem tihu molitvu. Vjerujem smrt nije kraj, kako to slikovito napisa pjesnik Mak Dizdar:
„Ali smrt nije kraj. Jer smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana Staza uspona od gnijezda do zvijezda.“