PATRIOTI

Suvremena komedija u dva čina/ 1. ČIN

tekst: Marija Juračić

 Likovi: advokat Ristić, kamatar Drmić, Anđelija- Ristićeva sekretarica, Ivančica- Drmićeva supruga

Vrijeme radnje: Drugo desetljeće XXI. stoljeća

Mjesto radnje: Advokatski ured advokata Ristića

LICA:

 ADVOKAT  RISTIĆ:

Čovjek srednjih godina, sigurna, samouvjerena ponašanja.  Elegantan. Pomalo pozer, pomalo snob.  Premazan je svim mastima.  Puna su mu usta domoljublja i pravde, a jedini motiv njegova djelovanja je novac. Ako vidi dobru priliku za zaradom, ne libi se prekršiti sve zakone. Prema sekretarici Anđeliji ponaša se naoko pokroviteljski, a zapravo  iskorištava njezin rad. Priklanja se svakoj stranci koja je trenutno na vlasti i ima poseban odnos prema demokraciji.  Ristićeva otmjenost i profesionalnost svodi se  na lukavstva kojima sam izigrava svoju profesiju pa je spušta i na nivo običnog kokošarenja.

PODUZETNIK  I  KAMATAR DRMIĆ:

Poduzetnik srednjih godina. Neukusno odjeven, razbarušene, masne kose, neobrijan. Na njemu se vidi da uživa u dobrom jelu i bučnom društvu. Neobrazovanost  dopunjuje novcem do kojeg je došao raznim makinacijama, utajom poreza, neplaćanjem radnika, državnim poticajima koje je dobio otvarajući lažne firme. Govori nekom čudnom mješavinom  dalmatinskog  dijalekta i standarda. Voli se hvaliti i iskreno vjeruje da ne čini ništa loše, ako vara državu koju iznad svega voli. Moto mu je: Tko će koga, ako ne svoj svoga. Misli da je neodoljiv pa se nabacuje Anđeliji.  Drmićevo moraliziranje je u opreci s njegovim djelovanjem, no za razliku od Ristića, on se ne pretvara da je nešto što nije. Izvorno je primitivan i to ne krije.

ANĐELIJA, RISTIĆEVA SEKRETARICA:

Djevojka blizu tridesete godine. Lijepa lica i stasita. Svoju ljepotu skriva iza debelih naočala, u rep zalizane kose, obične sive suknje i cipela s debelim đonom. Tako drži na distanci eventualne nasrtljivce. Nenametljiva je i poslušna, ali na trenutke ne može obuzdati svoj vrckavi duh.  Njena kasnija metamorfoza u samosvjesnu ženu  pokazuje da se zna prilagoditi svakoj situaciji. Robovski radi za svog poslodavca. Obrazovanje i radinost ne donose joj prosperitet u lopovskom okruženju pa ona bez imalo kolebanja, u trenutku, ugrabi priliku da iskoristi svoje znanje i prevari prevarante.

IVANČICA, DRMIĆEVA SUPRUGA:

Krupna, stasita, temperamentna, bučna i ljubomorna.  Napadno, neukusno odjevena, jako našminkana i nakićena. Ne vjeruje suprugu pa ga neprekidno špijunira i proganja. Ona mu je našla tajnicu, ružnu djevojku, kontrolira sve njegove troškove. Ne libi se javno napadati supruga, ako pomisli da je on to zaslužio. Spremna je i na sudu svjedočiti protiv njega, ako bi je on poželio napustiti.

Advokatska kancelarija. Advokat Ristić nešto  piše  dok se klijent vrpolji na stolici.

RISTIĆ:  (Zatvara spis i pozorno promatra klijenta.) Dakle, vi ste Drmić? Vlado Drmić? I što ste ono rekli? Optužili su vas za nekakvu sitnicu? Ako je sitnica u pitanju, bilo bi bolje da potražite nekog mlađeg advokata.  Znate, ja sam u zadnje vrijeme pretrpan poslom i stvarno ne bih mogao preuzeti vaš slučaj. Morat ćete potražiti nekog drugog.  Ma za tu sitnicu od… koliko ste ono rekli? O kojoj se sumi radi?

DRMIĆ: O dvjesto…

RISTIĆ: Da, za tih dvjesto naći ćete nekog slabije angažiranog odvjetnika, nekog mlađeg, jer nije to slučaj koji bi moja kancelarija uzela u postupak. Nemojte zamjeriti, ali to je trica, tih dvjesto…

DRMIĆ: Milijuna!

RISTIĆ: (Zastane zatečen. Izraz lica mu se mijenja.) Milijuna? Pa čovječe, što ne kažete? Ja sam mislio da se radi o dvjesto tisuća. (Vrti glavom.)

Svaka vam čast. Nije to mala stvar. Dvjesto milijuna?

DRMIĆ: (Skrušeno) Da, terete me da san drmnuo 200 milijuna kuna, da san ih izvuka iz svoje firme pa san mislija da biste me vi…

RISTIĆ: ( Udara ga prisno po ramenu) Svakako, svakako! Glavu gore! Nemojte biti skromni. Nije to mala stvar! Dvjesto milijuna.  Nije to mačji kašalj… Kokošarenje…

DRMIĆ ( Zbunjeno) Ali ja nisan…

RISTIĆ: To svi kažu. Pa ako niste, što ste dolazili k meni? Što će vam advokat, ako ste nevini? Kako ćete mi platiti moju uslugu, ako… niste?

DRMIĆ: Ma imam ja nešto ušteđeno…

RISTIĆ: Ne želim vas uplašiti, ali znate li vi koliki su moji troškovi?  Dat ćete mi uobičajenu tarifu i kao znak dobre volje još 20% kada slučaj dobijemo. .. Jasno, ako jeste…

DRMIĆ: Što?

RISTIĆ: Popalili tih 200 milijuna!

DRMIĆ: Nisan!

RISTIĆ: Znači, nemate tih 200 milijuna?

DRMIĆ: Iman!

RISTIĆ: Znači imate tih 200 milijuna koje niste popalili, koje ste naslijedili ili pošteno zaradili i za koje vas, ako sam dobro razumio, terete da jeste.

DRMIĆ: (Tužno klima glavom.)

RISTIĆ: Ima zlobnih ljudi. Nemaju ni srama ni kršćanske smjernosti.  Čim vide da se netko malo pomogao, odmah dižu graju, napadaju ga.  Gadan narod. Najgori su ti nekakvi novinarčići koji nisu u stanju vidjeti novac ni kada im njime mašeš pred nosom, samo im je stalo do senzacija.

DRMIĆ: Istina, moj gospodine! I mene su uvatili u đir pa me sada vrte po svim portalima i tiskovinama. Sliku mi u novine meču, a onda bisan narod komentira da me je malo ubit. Da san ja narodni izdajica koji je upropastija ovu državu. Ka da je državu lako upropastit. Nije im jasno da bi ih moga sve kupit zajedno s tim nji’ovin medijima.

RISTIĆ: A jeste li pokušali? Kupiti takvu nekakvu medijsku kuću? Možda otvoriti neki privatni televizijski kanal?

DRMIĆ: Tija san. Ima san najboju namjeru… ali ova naša birokracija… prije bin se otelija nego s njom izaša na kraj. Nego, razumite vi ovi moj dijalekt? Mogu ja i po književno govorit. Nema problema. Vidija san ja svita,  a i neke san razrede završija. Srednja je škola u moje vrime bila obavezna, trajalo je to, ali malo po malo i završilo se. Ne na brzinu ka neki, nego lipo, polako, studijski.

RISTIĆ: Čovječe božji, što to govorite? Da ja vas ne razumijem? Čovjek koji ima dvjesto milijuna govori sve jezike i svi ga razumiju… A ako ga ne razumiju, nije to njegov problem, nego njihov. Nadam se, gospodine Drmiću, da ćemo tijesno surađivati na obostrano zadovoljstvo.(Prilazi stolu i nešto piše. Pruža papir Drmiću.)

Ovo je jedan od mojih računa. Uplatite vi odmah na njega 200 tisućica naših lijepih kunica, a može i u eurima pa neka sve ostane u znaku broja 200.

DRMIĆ: (Okreće papir u ruci i vrpolji se.) A bi li se to moglo nekako drugačije uredit? Ništa još niste učinili za moj slučaj, a ja bin triba odmah uplatiti toliku lovu. Kad bi mi dali neku garanciju da će naš posa uspit!

RISTIĆ: (Uznemireno) Moje ime vam je najbolja garancija. Branio sam ja velike face s odgovornih društvenih položaja. I kako mislite drugačije urediti? To vam je moja uobičajena tarifa, to svima naplaćujem, na ovaj ili onaj način, a ako vama ne odgovara… (širi ruke) onda vam ja ne mogu pomoći.

DRMIĆ: Ma nisan reka da mi ne odgovara, nego da mi to uredimo onako ka judi, kako se to već među poštenim svitom radi. Oba smo pošteni  judi i nima smisla da u ovi naš dogovor uplićemo one pljačkaše iz banaka. Pa čuli ste kakve su to lopuže, ti bankari. Koliko su samo judi istirali iz njihovih domova. A dom je svetinja. Nimaju ni malo srca ni samilosti.

RISTIĆ: Bojim se, gospodine, da vas ne razumijem.

DRMIĆ: A lipo san vas pita da li me razumite. Sad ću vam ja sve po književnom jeziku razložit. Ne znan šta se tu ima ne razumit. Ako čitate novine i gledate televiziju, vidit ćete koliko su banke već judi deložirale iz njiovih kuća. I ni ih briga, ima li tu male dice ili staraca. Marš vanka na ulicu i pokri se zvizdama.

RISTIĆ: Morate i njih razumjeti. Dug se mora vratiti. Ljudi se vole zadužiti, uzeti novac, a kada ga treba vratiti, e onda nastaju problemi.

DRMIĆ: A e, razumin ja to. Ma kada su banke radile ugovor, onda su tribale same vidit, oće li taj čovik moć vratit te pare, a ne ovako bezdušno, ogolit ga do kosti. Istirat na ulicu.

RISTIĆ: Ma čekajte. Sad mi je sinulo. Vi ste, ako se ne varam, onaj Drmić kojim se u zadnje vrijeme pune novine? Nisam vas po slikama odmah prepoznao. Na slikama izgledate, oprostite, ali moram reći, kao seljačina, ne bi vam čovjek dao jednu ovcu čuvati.  Čini se da vas novinari mrze, a vi ste baš onako feš i fin gospodin… Čuo sam ja za vas da ste i vi kamatarili… posuđivali ljudima novac. Da ste i vi nabijali kamate.

DRMIĆ:  Jesan.  Priznajem. Onako kao dobrotvor. A što ne bi potrebitom čoviku posudija šolde? …  Novac. Ja ga imam, a on ga nima. I bija bi nečovik kad mu ne bi tija posudit.

RISTIĆ: Ne razumijem vas.

DRMIĆ: A lipo san vam reka da mogu i po književno govorit. To uvik traži i ona moja Ivančica. Stalno tambura kako triba lipo govorit, ko gospoda koja su završila velike škole, ako se želi biti gospodin. Ona bi me tila vidit u našem Saboru, a tamo moraš i grube stvari reći na lipi način… Ne daje mi da je zovem Ivančica, nego Đejn, da joj tepam bejbi Đejn.

Evo, moj gospodine. Zar ne bih ja bio zadnji gad i nerodoljub kada ne bin našem narodu pomogao? Ko će kome, ako ne svoj svome?  Ja sam stekao neku crkavicu kao direktor moje firme Drmić i sinovi pa kakav bin ja kršćanin bio, kada ne bin pomoga? Tila je ona moja da njeno ime unesem u naziv firme, jer sinovi još nisu rođeni, imam samo jedno dite,  kćer, ali bit će sinovi… nema druge nego tako. A moje kamate nisu ništa veće od onih u banci.

RISTIĆ: Da. Poznato mi je kako su završili neki vaši klijenti. Na štakama.

DRMIĆ:  Nesretan slučaj… Sve su vam to novinarske priče uperene protiv jednog poštenog čovika i domoljuba. Sve je to urota onih neprijatelja koji se ne mogu pomirit da je ovo rvatska  država i da u rvatskoj državi rodoljubi i zaslužni građani moraju dobro i lipo… lijepo  živjeti. Udaraju po meni jer san rodoljub, jer ne bi dȃ bokun ove moje lipe Rvatske za cili svit.

( Stavlja desnu ruku na srce, a kretnja se završava traženjem novčanika)

 RISTIĆ: Slažem se ja s vama. Mi patrioti se moramo držati zajedno, ali ipak… ljudima noge lomiti… nije to baš lijepo.

DRMIĆ: Da. Malo je gadljivo.

RISTIĆ: I protuzakonito.

DRMIĆ: Ma zamisli… A nisan zna… Moji dečki dužnika samo malo propuste kroz šake, a onda on lipo odboluje u svom vlastitom domu, u krilu svoje familije i nitko ga odatle ne tira. Ne bacamo ga na ulicu, ne uzimamo mu dušu.

RISTIĆ: Samo mu noge polomite.

DRMIĆ: A,e…Morate razumit. U bankarskom poslu klijenti vas moraju svatit ozbiljno. Inače ste propali. Pa znate kakav je naš narod. Sami se rekli. Voli se hvalit, kupovat, trošit, a ne voli vraćat. Zna uzet, ali kada triba vratit, e onda počne kuknjava: niman, osta san brez posla, razbolija se… Zar vi niste nikoga namlatili, mislin ne vi osobno, nego vaši ljudi… zar nisu nikome ni mali prst na lopovskoj šaci slomili, kad vam nije platija honorar?

RISTIĆ: Čovječe, što to govorite? Nisam vam ja siledžija, ulični razbijač. Moje su metode profinjene, ja ne radim na lijepe oči. Pomaknem se tek kada mi je honorar izručen. I to samo novac. Moja je reputacija takva da stranke za mnom trče, a ne ja za njima. Kod mene je sve čisto. Uplati novac  na moj račun i kada vidim crno na bijelo da si to učinio, onda ja djelujem. I nikako drugačije. Moje su stranke redom uglađeni i fini ljudi. Čist račun, duga ljubav.

U tom trenutku ulazi Anđelija. U jednoj joj ruci demižona, a u drugoj živ pijetao. Drmić zine od čuda, a Ristić joj opetovano pokazuje rukom da nestane.

 RISTIĆ: Pobogu, Anđelija, što je to?

ANĐELIJA: Vino i pijevac. Donio ga je onaj otočanin što ste mu rekli, ako ne može platit, može u naturi.

RISTIĆ: Ma rekao sam mu da će mu sud isprašiti tur, a ne da nešto donese u naturi. (Okreće se ka Drmiću.) Vidite kakvi su ljudi. Sve krivo razumiju. Odmah vam od ureda naprave cirkus, ako im to dozvolite… Anđa, nosite mi to s očiju!

ANĐELIJA: A i ona Micika koja  tuži svoju susjedu zbog one njive, donijela je punu košaru povrća i jaja. Poručuje vam da su svježa i da se mogu sirova piti… Za dobar glas koji vam treba.

RISTIĆ: ( Povisuje ton.) Anđelija, slušate li vi mene? Rekao sam vam  da mi to mičete s očiju! A toj bezobraznici poručite da meni ne treba piti sirova jaja za dobar glas. Moja je firma od uvijek na dobrom glasu i ne treba mi njezin mućak!

ANĐELIJA: Dobro, gospodine, napravit ću sve po protokolu. Nazvat ću vašu služavku da po običaju preuzme robu. (Ode.)

DRMIĆ: (za sebe) Triba san mu ponudit manju lovu. Sve mi se čini da san se prenaglija. (Glasno) Ja san mislija da vi primate samo čistu lovu. Da san zna da i beštije dolaze u obzir… iman ja jednu farmu kokošaka…

RISTIĆ: Sve ste krivo shvatili, a ova moja tajnica, glupača, ne zna kako odbiti takve nasrtljivce. Obrazovana je, završila je ekonomski fakultet, vješta je s kompjutorima i poslušna je, ali tupa za život. Ne zna s ljudima. A ta Micika i nije moja stranka. Ma gdje bih se ja bakćao oko nekakve njive. Ona je neka daleka rođakinja moje žene, netko u desetom koljenu tko misli da još vrijede ona vremena kada su se advokatima nosile kokoši, pršuti i slično.

DRMIĆ: A nemojte tako. Dobro je izist kakav pravi pršut, oni koji miriši na pršut, a ne na flis papir. Što bi nan falilo da nam sada ovdi netko donese malo takvoga pršuta? Ili da nam u kavani pivačica drnda, a mi muzikašima lipimo pršut na čelo.

RISTIĆ: ( Zgranuto) Na čelo? Pršut?

DRMIĆ: A e. Neš valjda parizer.  Kad padneš u afan, kad ti srce plače, onda je pršut isto što i šoldi.

RISTIĆ: Kad bolje promislim, imate vi pravo. Sve je to roba. I novac je samo roba. Pa ako nemaš za platit advokata, donesi to što proizvodiš. Direktna razmjena dobara… I kad se pršut pojede, nema nigdje traga da je ikada postojao. Nema materijalnog dokaza da ste ga primili… A znate, ja sam vam čovjek mekog srca pa se sažalim na ljude i onda  branim pro bono i tu sirotinju. A ne mogu odbiti te njihove darove, jer bi se ljudi uvrijedili. Mislili bi da sam umišljen i da mi smrde njihovi darovi. Pa mi tako nose jaja, meso, ribu… ne razumiju da mi to ne treba, da to ne želim… Uglavnom to dam Anđeliji da nosi kući umjesto plaće. Njoj se to sviđa, jer je to sve svježe… Ne kvari ljude kao novac.

DRMIĆ (Potvrđuje glavom) Imate pravo. Ljudi su danas preko mjere osjetljivi. Pa kad već nemaju para, daj što daš.

RISTIĆ: Nego, da mi prijeđemo na posao. Ta vaša stvar mi se čini dosta komplicirana. Nemojte mi reći da je nisam ni vidio. Čim je toliki novac u pitanju, komplicirano je… Dobro me slušajte. Moramo stvar toliko odugovlačiti, dok predmet ne padne u zastaru. Dakle, ni u ludilu ne smijete osobno primiti sudski poziv na saslušanje u ruku. Naime, poziv se stranci mora osobno uručiti i vaše je da to osujetite. Bolje da u ruku uzmete živu žeravicu nego taj poziv. Nikakve papire od nikoga ne primajte. Ni račun u samoposluzi ne uzimajte u ruku, ako vam je blagajnica sumnjiva, a kamoli nekakvu sudsku poštu. Jeste li to shvatili? Bilo bi dobro da imate psa koji će najuriti svakog sudskog dostavljača ili poštara.

(Nešto piše na komadiću papira) Ovo je adresa doktora kojem ćete se javiti. On je moj amice s kojim subotom kartam. On će vam već naći takve bolesti da ćete i sami u njih povjerovati. A malo se i pred poznanicima žalite da se baš ne osjećate najbolje. Ako budete neoprezni pa ipak primite sudski poziv, moramo se praviti bolesni da ne dođete pred sud.

DRMIĆ: Češka se po kosi i mršti.) Ali ja sam zdrav kao drijen, hvala Bogu i Majci božjoj (krsti se). Kako da sad naprasno postanem bolestan?

RISTIĆ: Želite li vi biti slobodan čovjek ili želite u zatvor?

DRMIĆ: Pa slobodan, dakako.

RISTIĆ: Onda se držite mojih naputaka.  Dakle, treba imati taktiku pa može sve lijepo zastarjeti, samo treba imati malo mudrosti i strpljenja.

DRMIĆ: Ma razumin ja to, samo me stra’ da bi mi se mogla prizvati kakova boleština, kada odem zdrav kod likara…na, na, na ( pruža rogove i pravi se da pljuje tri puta.)

RISTIĆ: Nitko je od mojih klijenata nije prizvao pa nećete ni vi, a mnogi su se na taj način spasili. Dakle, samo odugovlačite. Ako vas ipak ulove i krivični proces počne, onda morate javiti sudu da ste bolesni, da ste u inozemstvu zbog posla, a i ja ću vam kobajagi svako toliko otkazati punomoć, jer tobože ne mogu doći s vama u kontakt i tako ćemo lijepo voditi tu vašu stvar, dok onaj ludi sudac koji još pati od formalnosti ne pošizi i baci  spis na dno neke ladice, gdje će mirno čekati zastaru.

DRMIĆ: (oduševljeno) Sad tek vidim zašto vas svi hvale da ste pravi advokat i zašto vas triba tako masno platit. Moram vam priznat da se ni ja ne bin toga sitija!

RISTIĆ: Samo morate biti oprezni. Teška su vremena. Svako svakoga gleda i jedva čeka da mu napakosti.

DRMIĆ: Meni govorite? Oli ja to ne znam? Ljudi su postali jako zlobni. Vide ti trn u oku, a ne vide balvan u svome.

RISTIĆ: Istina je. A i ta demokracija, nije to za naše primitivno društvo. To je napravljeno za fine, učene  ljude. Ma gdje može glas neke nepismene babe s vrha Velebita važiti jednako kao moj glas? Što ta baba zna? Ona će svoj glas dati svakome tko lijepo govori, a neće ni razumjeti što on to govori. Demokracija je za obrazovane i da se mene pita, ja bih pravo glasa dao samo onima koji su završili najmanje neku srednju školu. Ako nisi bio u stanju završiti školu, ne možeš ni glasati. Nisi sposoban!

DRMIĆ: Slažem se ja s vama. Samo ja bin dao pravo glasa bogatima. Na stranu škola, ne podcjenjujem ja nju, ali ako nisi zna zaradit, zalud ti sva pamet ovoga svita. Ti koji znadu zaradit tribali bi vodit ovu zemlju, oni bi tribali glasovat. Onda bi ta demokracija nešto vridila. Sada se sluša svačije mišljenje, a ono je, da prostite, ka šupak. Svaki ga ima.

RISTIĆ: Dobro ste rekli to o mišljenju. Samo fali da zaštitari životinja počnu tražiti da se i životinjama da pravo glasa. Kako je radio Kaligula…

DRMIĆ: Ne poznam gospodina, a stvarno je neki čudan tip kad bi pravo glasa da i beštijama.

RISTIĆ: Nego, govorili smo o načinu plaćanja mojih usluga. Slažem se ja da mi dio odmah isplatite na ruke, a dio stavite na jedan moj inozemni račun. Sami znate kakve su ove banke. Imati kod njih račun vam je isto kao sve svoje financije objaviti na oglasnu ploču pa izvjesiti na trgu… Sve će to urediti moja tajnica. Najbolje  je da to odmah obavimo. Znate kako kažu: Čist račun, duga ljubav.

DRMIĆ: Ma lako ćemo. Svoji smo! A tko će kome, ako neće svoj svome?

RISTIĆ: Ja vas poštujem i kao čovjeka i kao klijenta, ali ne preuzimam slučaj dok keš ne legne.  To mi je prvi životni princip. Znate onu poslovicu? Para ide na paru, a uš na uš. I to vam je živa istina.

DRMIĆ( Izvlači eure i broji) Dvadeset komada. Mislim tisuća. Za prvu ruku.

RISTIĆ: (Grabi novac, broji ga i zaključava u ladicu stola.) Za jednu ruku. A čovjek ima dvije ruke. Gdje vam je onaj broj računa da odmah prebacimo novac pa da se uhvatimo posla? ( Drmić mu daje papir, a Ristić se dere.) Anđelija! Dođite amo!

ANĐELIJA: (Ulazi i stane odmah uz vrata. Smjerno.) Izvolite, gospodine!

RISTIĆ: Anđo, ovo je račun gospodina Drmića. Prebaci 200 000 na onaj moj račun… ma znaš već, onaj koji se ne dira…

ANĐELIJA: Znam, gospodine! Ništa ne brinite. Čas posla!

RISTIĆ: Znam ja, Anđo moja, da ćete vi to napraviti bez greške. Vrag vas je doveo u moju kancelariju, a nije znao da je doveo anđela… I donesite nam, molim vas, dvije kave i konjak. Moramo nazdraviti početku dobrog posla.

ANĐELIJA: Odmah, gospodine. Brzo ću ja! Raduje me da je posao dobar pa se nadam da će se pozitivno odraziti i na moju plaćicu!

RISTIĆ: Plaćicu? Ne budite pohlepni, Anđo. Zar ne vidite kakva su vremena? Koliko bi mladih ljudi bilo sretno da imaju vaš posao? Što vam fali? Zar ne radite u suhom i toplom, a ja vam ne branim ni da ostanete cijeli dan. Koliko samo možete uštedjeti na grijanju! Nisu to male stvari.

ANĐELIJA: (Slegne značajno ramenima i izjuri iz kancelarije.)

DRMIĆ: Gdje ste je samo našli? Nije baš nešto što bi se dva puta pogledalo. A smijem li pitati, što vam je ono značilo da ju je vrag doveo?

RISTIĆ: Smijete. Vidite li vi kako ta žena izgleda? Neugledna je, neprivlačna, ali radi za trojicu. Istina, ne dam joj ja da se ulijeni, jer za mladog je čovjeka lijenost propast. Stalno je tjeram da radi, ali to je za njeno dobro. A vrag koji ju je doveo je ona moja žena… Ljubomorna k’o ženski Jago, misli da ću se zatreskati u zgodnu tajnicu. Tražila je neku ružnu i nezgrapnu i našla Anđu. Čak je u oglas koji je poslala u lokalne novine navela da traži neuglednu, ali vrijednu i sposobnu curu.

DRMIĆ: A ta vaša supruga je neka temperamentna žena?  Mislim… (vrpolji se u neprilici) Ne zamjerite, oba smo muškarci… ali kraj ovakve tajnice, neće vam ni afrička šljiva pomoć. Neće moći pasti, jer se neće ni dići!

RISTIĆ: Gospodine, nismo još toliko intimni da bih s vama o tome govorio, ali što sad mogu. Anđa nije atraktivna, ali radi za trojicu. Efikasna je. I ne gnjavi mnogo oko plaće. Zna da bi ona meni trebala plaćati, jer ovdje besplatno stječe iskustvo… I meni bi bilo draže gledati lijepu, stasitu ženu, ali što mogu? Toliko sam zauzet da se ne mogu još i sa ženom bosti.

DRMIĆ: Da, bolje se je bosti s tajnicom, ali ne ovakvom… No, ima i tu lijeka. Samo treba malo investirati.

RISTIĆ: Bojim se da vas ne razumijem. Kakvog lijeka?

DRMIĆ: ( Uključuje mobitel i pokazuje Ristiću sliku svoje tajnice) Pogledajte ovo! Moja sekretarica. Što kažete?

RISTIĆ: (zadivljeno) Bogami, ljepotica. Prsata, zgodna… ima oči…

DRMIĆ: Jebozovne!

RISTIĆ: (S laganom neugodom) Mmm, da! Ne bih joj oprostio! Kako je vaša supruga dozvolila da zaposlite ovakav komad?

DRMIĆ: ( Veselo) Đavla je ona dozvolila. Tribali ste vidit Tamaricu kad ju je dovela. Ona ju je izabrala, baš kao vaša  žena Anđeliju. Ali nisan ja s one stvari pȃ na beton pa da cili život gledam ružnog stvora isprid sebe. Lipo san otvorija (zakašlje se).

RISTIĆ: Šlic!

DRMIĆ: (Zakašlje se još jače) Čovječe, kud brzaš? Otvorija san takuin da joj naprave makeover. Da je ulipšaju. Čuda se danas moru napravit, samo ako imaš s čim platit. A ja san bogme platija.

RISTIĆ: Mora da je i prije bila bar zgodna.

DRMIĆ: Je, je zgodna, s tri mišja pramena ritke i masne kose, s kljukom od nosa, prsa su joj bila ka dvi špekule, a usta tanka…zubi su joj štrčali ka da će te svaki čas ugrist… Sve san ja to njoj platija i sad mi je tajnica ka vila Ravijojla kako i priliči jednom ovako uglednom čoviku. Imaš se za što mašit, a ne da po njoj tražiš sitniš…He, he, žena mi je izabrala tajnicu. To ti je ka početni kapital. A onda san je ja dokapitalizira sebi za gušt…A ko će kome, ako neće svoj svome, odnosno sebi?

RISTIĆ: (Gleda na sat) Čujte, gospodine Drmiću. Moje radno vrijeme je isteklo. A ni kavu nismo popili. Nego, dođite vi sutra k meni u 9 pa ćemo još dogovoriti detalje oko vašeg slučaja. (Dere se.) Anđoooo! Anđelijaaa! Ja idem, a vi zaključajte kad odete! I spremite taj konjak!

(Nema odgovora. Oba čovjeka odlaze. Pozornica je neko vrijeme prazna, a onda kroz ista vrata ulazi Anđelija i oprezno se ogledava oko sebe. Vuče putnu torbu na kotačima. Izgled joj je promijenjen. Raspustila je kosu, našminkana je, u trapericama i tenisicama. Prilazi ladici, otključava je i uzima 20 000 eura. Podiže glavu prema nebesima i prekrsti se pa govori nekome gore.)

A ti me sada gledaš i misliš da kradem! A ništa ja ne kradem. Svaki cent ovog novca sam ja zaslužila. Dvije godine ja nisam dobila plaću… Dobro, budući da ti sve znaš, onda ću biti do kraja iskrena. Za jedan Božić dobila sam 300 kuna i predavanje kako mi mladi volimo trošiti i neka tih 300 kuna korisno utrošim. Eto, Bože moj, sada znaš da ne mogu biti lopovica jer ne mogu od sebe krasti. A stvorio si me za život, zar ne? E, onda sam dužna sebi naći život. Iz ovih stopa idem direktno na aerodrom. Hajde, doviđenja! Vidimo se u Irskoj…

…