piše: Marija Juračić
Pita me zet kada će ručak. „Evo, zete, tražim recepte“, odgovaram ležerno i nastavljam listati neke novine koje opširno izvještavaju o najnovijim vladinim mjerama.
On me neko vrijeme gleda sumnjičavo, vrti glavom i onda ispali:“ Ma kakve recepte? Lonci prazni, a vi gubite vrijeme čitajući to smeće.“
„Bože, zete, kako si ti nerazuman i nestrpljiv! Sve je to u cilju prosperiteta. Uvijek moraš učiti od boljeg majstora od sebe. A gdje mogu naći bolju kuharicu od ove vladine? Ja doduše ne mogu osnovati povjerenstvo za izgubljene dane, jer znaš kako je rekao Churchill; ako želiš da stvar propadne, osnuj povjerenstvo, ali mogu naučiti kako prelijevati iz šupljeg u prazno, a da se lonac napuni.“
„Ma, hajde, baš me zanima kako. Kako možete puniti lonac, ako u njega sami nešto ne stavite?“
„Jednostavno! Navest ću ti samo jedan primjer! Porez na nekretnine!“
Sad me zet već gleda uspaničeno jer misli da ću tražiti da mi da još para za moju kuhinju pa ga pokretom ruke brzo umirujem:
„Nije li vlada rekla da će onima koji do 1. rujna ne prijave stanje svoje nekretnine, porez bit odrezan po najvišoj stopi za vrijednost te nekretnine?“
„Da. I? Pa povukla je tu namjeru. Odustala.“
„E, moj naivko! A koliko je para samo tim jednim potezom usula u prazan lonac? Doduše, njezin i nije još tako prazan.“
Vidjevši da zet ne razumije poantu, jer uvijek radije čita sport, objašnjavam:
“O stanju svojih nekretnina, slali smo silna pisma preporučenom poštom, donosili ih u njene urede dolazeći autobusima, plaćajući parkirne karte… Za samo jedno preporučeno pismo plaćaš desetak kuna, a sad zamisli koja je to suma kada se uspaniči cijelo pučanstvo. Lova se samo slijeva. Lonac se puni. I mojih 10 kuna su usisali. A to mi je kava u bircu, a kava po kava i adio lijepi živote! Posao vladinih službenika naglo je porastao. Lijepo nam je njezin šef rekao da je povećao broj službenika jer je porastao obim njihova posla. Postao je straaaašno kompliciran… Pa neka mi sada netko kaže da vlada ne kuha dobro!“
Zet vrti glavom i uzima krumpir. Želi ga oguliti. Uzimam mu krumpir iz ruke.
„Pusti, zete, u kuhinji treba znati guliti. Pa bio to krumpir ili poslušan građanin.“