Mirko Popović
znam da znaš zašto preostale sjenke
otpadaju sa zidova, zašto se
stubovi u meni tišinom okamene
svaki put kad otputuješ
znam da znaš kako zamre
smijeh karanfila u prozoru
kako odjekuju otkucaji sata
i njegove metalne suze
pustio bih glas ali odjekne
boja riječi sa starih razglednica
sunce se pritaji u laticama
zimskih cvjetova i ne znam
kako pjesnike izmamljuju
kasna popodneva
ali ih slušam
da mi nepomičnost lica
tišina ne sasuši
svaki put kad otputuješ