piše: Bosiljka Schedlich
U Berlinu mi je sve išlo od ruke. Brzo sam učila, upijala jezik, kulturu. Moja majka je govorila: Sve možeš, što zaista hoćeš! Često mi je bila u mislima.
O svom novom životu pisala sam susjedima, barba Vinku i teti Boženi. Oni su se radovali što posjećujem koncerte i operu. Opisivala sam im grad koji su oni bolje poznavali od mene.
Iako nikada nisu bili u Berlinu, spominjali su muzeje i galerije koje trebam posjetiti. Slali su mi popise knjiga koje trebam pročitati. Raspitivali su se i za studentske komune, za koje ja do tada nisam ni čula.
Političke teme su izbjegavali. Samo prije mog odlaska u Berlin Božena je spomenula da su nakon 2. svjetskog rata otjerani iz kuće i da su izgubili posao: Nismo htjeli ući u partiju. Ti znaš, Vinko je bio sudac, a ja bibliotekarka. Najviše smo žalili za knjigama, koje su novi stanari sigurno zapalili. Ni jednu nismo smjeli ponijeti.
Kod njih sam prvi put čula klasičnu muziku kad mi je bilo 13 godina. Sjedili smo pred betonskom, neožbukanom kućicom u hladovini nježno rascvjetale mimoze. Vrtni zid jedva se nazirao ispod gustog plašta od ruža. U čaši, do pola napunjenoj kristalno bistrom vodom, jedna je ruža krasila bijeli stolnjak.
U mom selu sve je bilo drugačije. Žene su od dragocjenog bijelog platna šivale jedino košulje, stolnjak nitko nije imao. Sav namještaj, posude i pribor za jelo, muškarci su rukom izrađivali od drveta. Sjedilo se na niskim stolicama oko niskog, okruglog stola i jelo iz jedne zdjele. Pilo se iz jedne drvene posude, pijačice, ili bukare. Vodu su žene s bunara donosile u vučiji, drvenoj, plosnatoj posudi, uprćenoj na leđa.
A od ruža bila je poznata samo jedna vrsta, ljubičasto-crveni đul.
Za dernek su djevojke đul zaticale za uho, kao miris i ukras. U mojim je Divojevićima dernek bio uvijek 24. lipnja, na dan sv. Ivana, zaštitnika sela. Za taj dan se šivalo novu odjeću, pospremalo kuće i čistilo putove od kamenja. Prije podne su iz svih komšiluka grupice djece i odraslih žurile u crkvu na brdu. Uz brdo su žurili i seljani okolnih sela. Oni su bili poželjni gosti na iznimno bogatom ručku od mlade janjetine s graškom i krumpirima, s pršutom, sirom, uštipcima. Svi su htjeli imati što više gostiju. Zbog ponekog omiljenog gosta bilo je i svađe.
Nakon ručka su djevojke i momci, praćeni pogledima starijih, na kratkoj šetnici ispred crkve hodali simo tamo. Brzo bi se pročulo ako bi se neki par držao za mali prst. Držati se za ruku značilo je da je veza ozbiljna. I plesalo se. Momak bi djevojku držao za ruku, odgurivao je i privlačio, vrtio oko sebe, trzao i tresao. Kamenje je vrcalo ispod nogu. To je bila igra dvoje mladih ljudi u kojoj se provjeravala i snaga i radna sposobnost djevojke.
Da, da vidim, sviđa ti se, šapnula mi je Božena. To je Mozart. Kod svake moje posjete Božena je na gramofon stavljala drugu ploču, da ih upoznaš. Chopinov klavirski koncert, Ravelov Bolero, Straussove valcere, Vivaldijeva Godišnja doba… Note su lepršale i povijale se oko ružinih latica.
Činilo mi se da upravo otkrivam i upoznajem pravi život, onaj o kojem sam sanjala kad sam kao dijete bježala od očajne vriske svinje, moje prijateljice, koju su vukli na klanje.
Moji prijatelji nisu imali djece, pa su djeci iz susjedstva kupili loptu, rekete za badminton i konop za skakanje. Meni su pomagali kod pisanja sastava i učenja latinskog. Ti si tiha i slušaš, govorila je Božena.
Božena i Vinko uvijek su razgovarali polako, bili su puni obzira i razumijevanja. Otac je bio jako ljut kad mu je Vinko jednom rekao da bi me oni rado posvojili i školovali. Šjor Vinko, ja sam radnik, ali mogu se sam briniti o svojoj dici, rekao je. Uzavrelim pogledom mi je pokazao da isti čas krenem kući. Ne sjećam se kako ih dugo nisam smjela posjećivati. To je bio najteži dio kazne.
Barba Vinko i teta Božena odškrinuli su mi vrata u nepoznati, zagonetni i privlačni svijet. U mjestu su im pravi prijatelji bili jedino apotekar i njegova žena, izgledom njihovi vršnjaci i po mom djetinjem shvaćanju stari ljudi. Često su navraćali pod mimozin hlad.
Ponekad je iz Splita na vespi dolazio i jedan stari gospodin u tričetvrt sivozelenim hlačama i kariranim dokoljenicama. Kad bi on došao, ja bih otišla, da ne smetam. Božena bi me otpratila do kapije i nagradila svojim blagim osmijehom.
Jednom sam ih zatekla potištene, gledali su nijemo u upaljenu svijeću. Umro je naš Ivo. I njemu su sve oduzeli, prošaptala je Božena. Nas bar nisu tukli, nismo bili na otoku, dodao je Vinko. Bolje da za to ne pitaš, odgovorila je Božena na moj upitni pogled.
Kakav je to otok na kojem se ljude tuče? Tko tuče koga? Zašto?
Moj otac je odmahnuo rukom i rekao: Bolje ti je šutit!
Nakon što mi je i susjeda Ruža ozbiljno rekla: To je bilo i prošlo. Ne mogu spavati kad o tome govorim, nisam se usudila nikoga više pitati. Utopila sam se u maglu zajedničke šutnje. Jednom ću to saznati, kad odrastem. I starije žene su nas djevojčice tjerale od sebe kad bi zbijene u krug razgovarale o nečemu što: …još nije za vas.
Iz Berlina sam Vinku i Boženi pisala o studentima, koji nakon predavanja sjede pored fakulteta na livadi punoj tratinčica i maštaju o radnicima, koji će im se pridružiti i pokrenuti revoluciju protiv izrabljivačkog kapitalizma.
Te studentske diskusije nisam razumjela. Mislila sam da su nezrele i neozbiljne. Nisam ni vremena imala za njih, morala sam biti u domu kada žene oko četiri popodne dolaze iz tvornice. Trebalo je napraviti popis pristigle pošte, prevesti papire koje su dobivale u tvornici, od liječnika ili poreznog ureda, i objasniti im što piše, podsjetiti ih na produženje pasoša ili dozvole za boravak, što sam ja za njih obavljala. Ponekad sam ih pratila liječniku.
Pisma od obitelji, posebno od djece, često su u žena izazivale grižnju savjesti i suzama oblivenu tugu. Tješenje treba vremena. Bilo je i sukoba između žena u istoj sobi ili na istom katu: Ti si danas na redu, a nisi očistila kuhinju i kupaonu? Ti si obukla moju novu bluzu, a nisi ni pitala. Bolje da se ne skitaš svaki dan s drugim, koliko si puta već pobacila?!
Moje studentsko društvo nije moralo rješavati takve probleme. Jednom sam pozvala šest kolegica i kolega iz radne grupe o Brechtu k sebi, u svoj stan. Spomenula sam da tu žive radnice i da sam ja voditeljica doma, malo sam im govorila i o problemima radnika, posebno stranaca. Nisu reagirali, prešli su na svoje teme. Interesiralo ih je jedino to što su sobe u toj staroj zgradi u Charlottenburgu, u Wielandstraße, na uglu s Mommsenstraße, tako velike. Bili su oduševljeni: Oh, koji je to odličan prostor za jednu studentsku stambenu zajednicu! Evo je, Božine i Vinkove komune!
Živjeli smo u istom gradu, ja i moji kolege, ali u različitim svjetovima. Ja nisam razumjela njih, a oni mene. Kad nam je radna grupa dobila poziv na diskusiju s jednim evangeličkim teologom kod njega doma, u njegovom stanu u Dahlemu, dugo sam razmišljala da li da idem ili ne. Bilo mi je čudno što se studenti druže sa svećenikom.
Ipak sam otišla. Svidjelo mi se tamo, u Dahlemu, u blizini germanističkog fakulteta. Zidovi u sobama i na hodniku bili su od poda do stropa prekriveni policama u kojima su zbijene knjige ispunjavale svaku rupicu. Knjige i posložene novine ležale su i na podu i po stolovima. Na podu je sjedila i većina studenata, zbijeni jedno do drugoga. Gotovo svi su pušili, zrak je bio gust, ali to nikoga nije smetalo.
Jedan je dugokosi momak svirao gitaru, ostali su pjevali. O bella ciao…
I ja sam im se pridružila. Iz pokrajnje soba ušao je jedan stari, simpatični muškarac širokog osmijeha i zapjevao s nama. Pred kraj večeri sam shvatila da je on taj teolog – professor Helmut Gollwitzer, koji je sudjelovao u svim studentskim demonstracijama.
Svidjelo mu se da su mladi ljudi svoje roditelje pitali što su radili protiv nacista pa je neke pozvao da žive u njegovom stanu. Svaki dan učim od vas mladih, rekao je.
Te je večeri jedan od njih govorio najviše. O roditeljima, koji šute, o nacističkim zločinima, kojih kao da i nije bilo. Kasnije sam saznala, da je to bio studentski vođa Rudi Dutschke.
Pored mene sjedila je Helmutova žena Brigitte. Povjerljivo me pitala odakle dolazim i što mislim o svemu tome. Rekla sam im da mi u Jugoslaviji nemamo generacijskih problema jer da su partizani pobijedili fašiste i mi živimo u socijalizmu koji je dobar prema čovjeku. I da smo mi mladi ponosni na svoje roditelje. Govorila sam i o radničkim pravima i otvorenim granicama. Nitko nije reagirao na moja objašnjenja.
Oni su zauzeti sami sa sobom, sa svojom prošlosti, mislila sam na povratku kući. A njihovi roditelji šute jer se osjećaju krivima.
Tu mi je sinulo kroz glavu: Što bi Vinko i Božena rekli o svemu tome? Da li bi ovdje govorili o onome što je bilo s njima, što je bilo s Ivom? Da, da, sigurno bi oni ovdje progovorili, i kao Helmut i Brigitte Gollwitzer družili se s mladima, učili ih i učili od njih.
…