tekst: Martina Budimir
foto: Mirna Dusper i Nikol Jukić
Ne mogu ja to! Nekako mi je nelagodno pisati o samoj sebi.
Urednica i prijateljica, Sonja, brzo je okrenula priču: “Hmmm, nije o sebi, već o osjećaju na doživljaj i ulogu učitelja/nastavnika.” Zna Sonja kako potaknuti na pisanje.
Krenimo od događaja koji je povod ovome tekstu. U subotu, na Svjetski dan učitelja, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, 510 najuspješnijih odgojno-obrazovnih djelatnika primilo je priznanje i nagradu Ministarstva znanosti i obrazovanja iz ruku resorne ministrice, dr. sc. Blaženke Divjak. Nagrada se odnosi na rezultate u školskoj godini 2018./2019., a ove se godine dodjeljuje po prvi puta.
Među nagrađenima su i dvije suradnice Hrvatskoga glasa Berlin, profesorica Ivana Opačak iz Ekonomsko-birotehničke škole Slavonski Brod i moja malenkost. Ponosna sam i na svoju kolegicu iz Ekonomske škole Požega, profesoricu Lidiju Gerstman.
Jesu li nagrade i priznanja važna nastavniku čiji je posao zapravo poziv? Može li nagrada biti cilj ili je samo logičan slijed zbog truda uloženoga u učenike, sebe, školu? Je li važnije priznanje ili nagrada (jer uskoro bi na račun trebala “sjesti” i novčana nagrada)? Je li 510 dovoljno?
“Pitanja je mnogo!“, citirat ću učiteljicu koja će meni zauvijek biti na prvome mjestu, moju prvu učiteljicu, a ujedno i majku, ili moju majku, a ujedno i učiteljicu.
Učiteljica je to koja je gotovo 45 godina živjela svoj poziv, ulagala sebe, svu svoju ljubav i većinu svoga vremena u rad s djecom. Učiteljica je to koju, i nakon njenoga odlaska u mirovinu i nakon njenog odlaska u, želim vjerovati, neki bolji, ljepši svijet, njeni učenici, od kojih su neki još uvijek djeca, a neki već odrasli ljudi koji imaju svoju djecu ili čak unučiće, još uvijek nose u svome srcu.
U njeno vrijeme nije bilo ovakvih nagrada. Ipak, ona je jedna od prvih učiteljica mentorica i savjetnica u Požeško-slavonskoj županiji. Učiteljica je to zbog koje je autorica ovih redaka odgodila datum svoga vjenčanja s 5. na 12. siječnja jer mama obavezno mora sudjelovati na seminaru za voditelje županijskih stručnih vijeća. Da, nije mi tada bilo jasno zašto ću se udati u dobi od 27, a ne 26 godina jer mi je rođendan baš 8. siječnja. Ta ionako sam bila stara cura, sad još godinu starija, a i volim broj 5 ;-).
N
isam tada shvaćala u čemu je problem, ne otići. Jesu savjetnici tada bili stroži i vjerojatno bi zaista zamjerili, ali opet, kći ti se udaje! Ne sramim se priznati da danas i sama često donosim ovakve odluke. Imam u tome podršku svoga supruga i svoga sina. Ludo je, ali razumiju, znaju koliko mi je važan moj poziv i da ja jednostavno ne bih bila ista osoba kada bih činila drugačije, ako bih to uopće mogla jer protiv sebe…
Na dodjeli su bile i dvije mamine kolegice od kojih mi jedna reče da niti malo ne sličim majci. Rekoh joj da fizička sličnost možda ne postoji, ali da sam naslijedila njen duh, karakter, želju za učenjem, znanjem, napredovanjem, … Rekoše mi neki drugi ljudi toga dana: “Mama bi bila ponosna!” I je, vjerujem da je, i ona i tata od kojega sam naslijedila “čizme skitaljke” i duh “vječnoga dječaka”. I oni su, baš poput moga supruga i sina, zaslužni za ono što jesam.
Radim u maloj školi. Pucala sam od ponosa kada je jedna visoko pozicionirana dužnosnica Ministarstva rekla da dolazim iz jedne od najboljih strukovnih škola u Republici Hrvatskoj. Moji su učenici, bivši i sadašnji, genijalni u svojoj iskrenosti i kreativnosti. Moji su učenici vječita inspiracija, ali i potvrda da za ovaj svijet još ima prilike.
I zato, dajte djeci priliku! Vjerujte, u stanju su pokrenuti svijet ili ga bar trunčicu uljepšati i poboljšati. Oni su, usudim se reći, najzaslužniji za bilo koju nagradu ili priznanje koje učitelj ili nastavnik primi jer su pokretač svega što pravi učitelj/nastavnik čini.
Prije dvadesetak godina, na odlasku iz škole u kojoj sam radila malo više od dvije godine, jedna mi je učenica napisala pismo. Petnaestogodišnja me je djevojčica već tada kužila bolje nego ja samu sebe. Napisala je puno toplih redaka, ali i kritiku koja mi je trebala. Rekla mi je da mogu osvojiti svijet, ali da se za to moram ohrabriti i osloboditi se okova, pisanih i nepisanih pravila, straha od onoga što će drugi misliti ili reći. Sve što od tada činim, u manjoj je ili većoj mjeri hrabrost jer za izaći iz okvira ona je itekako potrebna.
U mojoj maloj školi još je puno nastavnika koji su u subotu, koji svakoga dana zaslužuju nagradu. Neki od njih imaju tu hrabrost, ističu se po rezultatima koji su vidljivi izvana i koji često budu kriterij za nagrađivanje, ali istovremeno ulažu i maksimalan trud u nastavu i rad s učenicima. Mnogi su i samo tihi i samozatajni nastavnici koji do dugo u noć pripremaju nastavu za sljedeći dan ili osmišljavaju neku aktivnost kojom će potaknuti one uspješne da budu još uspješniji, a one manje uspješne da pronađu svoj put do uspjeha. I jedni i drugi zaslužuju priznanja, nagradu. Često, nažalost, nailaze na nepravednu osudu javnosti zbog navodnoga nerada ili navodno dugih praznika.
Je li učitelju važnije priznanje ili materijalna nagrada?
Koliko god materijalno jest potrebno i olakšava život, odgovorno tvrdim da je svakome nastavniku manje važno. Priznanje je potvrda da ste na dobrome putu, vjerojatno i poticaj, ali jedina i prava nagrada koju svaki učitelj i nastavnik trebaju je dječji osmjeh, a jedino pravo priznanje zahvala sadašnjih i bivših učenika za sve što ih je učitelj ili nastavnik naučio. Takvih je nastavnika i učitelja, sigurna sam, puno više od nas 510!