tekst: Štefica Vanjek
Neki je dan bio neki divlji, nisam to samo ja zapazila nego i još neki prijatelji. Za divno čudo ustala sam rano, znate malo sam se ulijenila otkako ne gledam na sat.
Često mi se dogodi da pobrkam i dane u tjednu jer mi tako brzo jure da mi subota zna uskočiti u četvrtak. (ČUDITE SE)
Ozbiljno sam se zabrinula za moje mentalno zdravlje. Skuhala sam rano ručak, jelo koje baš ne volim misleći kako ću tako smanjiti količinu koju ću pojesti, jer sam nakupila sala za prespavati dvije zime bez hrane.(SLOBODNO SE SMIJTE)
Žurila sam u ambulantu naručiti se kod okuliste da mi pogleda nalaze sa pretrage koju sam čekala fala bogu godinu dana, hitno mi treba i za reumatologa. Dovršila sam ručak i kako je to kod mene krenulo dva puta se presvukla, jer sam shvatila da je vani vruće iako je meni u kući bilo hladno. Po najjačem suncu dovukla sam se do ambulante, sama sam kriva, lijepo mi je moja druga polovica rekla da će me odvesti, ali ja opet mislila na liniju, pa si mislim hodanje će istopiti koji dekagram sala.
Po stepenicama Doma zdravlja malo je teže išlo koračanje, jer imam klaustrofobiju od tako uskih stepenica, nemam pojma kad su se suzile. Dođem pred vrata i naravno pucanj u prazno, ambulanta radi popodne, bilo mi je predugo čekati jer nemam onaj ludi mobitel po kojem bi mogla surfati do besvijesti i vrijeme bi brzo prošlo (ČUDITE SE).
Tražim broj telefona da ne moram i drugi dan dolaziti samo naručiti se jer nema šanse da upadneš kao padobranac, ali te mogućnosti nema. Morat ću i sutra istim putem ponovo. Kako ne bi išla zabadava pobrinuo se moj muž i zadao mi još obaveza za malo dužu šetnju gradom, dok je on kod kuće udobno spavao. Da je mlađi pomislila bi kako ima dogovor s nekom zgodnom susjedom. (NASMIJEŠITE SE)
Sve osim ambulante obavila sam bez problema i naravno svratila u trgovinu po samo jednu sitnicu, a natovarila vrećicu da sam jedva dovukla, da ne bi ne daj bože ostala gladna. Loveći zadnje atome snage ovakva bez kondicije, stigla sam doma i već na ulazu shvatila da u kući nešto ne valja. Brzo shvatim. -Bože, cijela kuća smrdi po zagorjeloj hrani, sigurno je moj muž obolio od Alzheimera pa su mu ponovo zagorjele suhe šljive koje je stavio kuhati za kompot.
Provirim na terasu, a on sjedi na svojoj stolici. Oprezno upitam, znate sad smo u godinama kada moraš paziti na svaku riječ i gestu jer se inače uvijek krivo razumijemo.
“Opet ti je nešto zagorjelo.“
Pogleda me i nasmije se.
„Tebi je zagorio ručak, nisi ugasila plin, biti će ti zahvalni susjedovi psi koji će dobiti kobasice“ (SADA GROHOTAN SMIJEH).
Pitam se kako on koji ima takav nos da nanjuši što susjedi kuhaju nije prije osjetio i spriječio katastrofu, možda zato što ni on ne voli kelj. Sada moram na brzinu smisliti ručak. Bože, ja sam oboljela od alzheimera, od sutra lijepim cjeduljice na peć „Ugasi me“, na ulazna vrata, „Zaključaj me“, a oko vrata natpis s imenom, prezimenom i adresom, ako se izgubim da me znaju vratiti doma.
Sreća, moj muž ne voli punjene paprike pa je bilo zamrznutih u zamrzivaču, ipak će dobiti zamjenu koju isto ne voli. (CINIČAN SMIJEH).
Sutra ujutro ponovim istu radnju, skuham za ručak onu polovicu kelja koja je ostala i odem u Dom zdravlja na vrijeme. Hodajući po onim istim stepenicama shvatim da se nisu one suzile nego ja proširila.(SMIJEH)
Na vratima piše: “Ne kucati!” Kulturno čekam da sestra izađe da se naručim ali ona kao da je otišla na zimovanje. Konačno se otvore vrata i tad se pokuša progurati jedna gospođa koja je došla nakon mene. E, nećeš mislim si! I da si kandidat za predsjednika ja idem prije tebe i uletim u ordinaciju prva. Pružim uputnicu. Kada mi sestra obznani datum pregleda zinem i molećivim glasom pokušam obrazložiti da mi treba prije za reumatologa, ali nema milosti.
Izađem van bjesna, ali ne na sestru nego na sustav jer ne smiješ bijes iskaliti na sestri to je napad na službenu osobu mogla bi svirati klavir negdje u pritvoru (SMIJEH)
Tad mi proleti glavom da bi trebalo tužiti i HZZO i državu kao „Udruga Franak“ banke da mi vrate sva sredstva uplaćena za zdravstvo zajedno s dopunskim osiguranjem tokom 46- godišnjeg rada, zajedno s kamatama pa bi se mogla liječiti po privatnim nobl klinikama, a ne čekati na svaku pretragu po nekoliko mjeseci pa čak i godina.
U ovoj državi očito sve moraš čekati osim smrti. (LJUTITE SE)
Danas popodne gledam vijesti i shvatim da ipak nemam alzheimer jer i mnogo mlađi moraju imati pisane govore u kojima piše kad se treba nasmijati ili nasmiješiti, kada biti oštar ili plačljiv. Meni to još ne treba pisati.
Kad sam ljuta rigam vatru, bez pisanja, a često sam takva zbog slušanja nevjerojatnih gluposti uvaženih ljudi. Smijem se iskreno svakoj dobroj šali i gostoljubivo primam svakog dobronamjernog čovjeka. (NAKLON MOJIM ČITATELJIMA).