Iz naše arhive/ objavljeno 12.07.2017.
Sonja Smolec
Nedostaje mi sestra koju nikad nisam imala,
njen jutarnji zvonki smijeh, i njena svjetlost,
bijela ljetna haljina prepuna cvijeća, makova i ivančica
Ponekad razmišljam kako bi to bilo da sam je imala
u ono vrijeme kada smo se kao djeca igrali vjenčanja,
pokrivajući glave čistim, tek opranim zavjesama.
Za nju bih isplela topli šal da je grije
kad ja ne bih mogla svojim zagrljajem.
S njom bih podijelila zadnju jabuku.
Nedostaje mi brat koji nikada nije rođen,
Nedostaju mi njegove ruke da me zagrle
i nakon što se dva dana nismo vidjeli, pita:
Kako si dušo, nedostajala si mi.
Za njega bih isplela rukavice s izvezenim jelenima,
mislim da bi mu se takve svidjele, neka ga griju,
pa iako za svoje više ne bih imala dovoljno vune.
Divno-..meni jako potresno. Imala sam sestru, ubili su je. Imam brata izludili su ga…Možda je i bolje da su ti u željama. Krasan stil.
Dirljiva je pjesma. Žudnja za prisnošću, za davanjem osjećaja koji bujaju u nama, a nemamo ih kome, tako snažne i iskonske, pokloniti. Ljudska je to čežnja i nije jalova. Izaziva osjećaj srodnosti, bogati život.
Iako čovjek (često to tako osjeća) najviše voli ono što nema, ili ono što je imao pa više nema, izuzetno snažno dotaknu neke žudnje pretočene u stihove. Kroz ovu pjesmu nježnu i punu ljubavi istinski i toplo progovara duša i srce žene i pjesnikinje.