tekst: Žarko Delač
Obilježavajući Dan neovisnosti saznali smo kako je u tijeku izmjena zakona o državnim blagdanima i praznicima te najvjerojatnije iduće godine nećemo 8. listopada imati slobodan dan.
Iz više smo izvora imali prigodu čuti kako je glavni razlog što uopće ne znamo kojeg se dana što slavi. Pri tome se kao najveći kamen pomutnje opravdano spominje izmjena nekadašnjeg Dana državnosti koji se slavio 30. svibnja.
Uz takva i slična obrazloženja želi se promjenama u državnim blagdanima osvijestiti javno mnijenje i pomoći državljanima Hrvatske kako bi znali što slave, a ne da se samo raduju neradnim danima.
No, nisam siguran da se situacija može samo ponovnom izmjenom praznika popraviti. Naime, još donedavno je na dijelu bila i nacionalna euforija, a sve što brzo dođe tako i naglo splasne. Umjesto sustavnog domoljublja i osjećaja za poštivanje domovine pogriješili smo u koracima, a svaka se greška skupo plaća i još teže ispravlja.
Nikako da se dogovorimo na koji način odavati počast državnoj himni ili na kojem mjestu protokolarno odavati počast domovini. U tom kontekstu i javno isticanje hrvatskih stjegova u gradu Zagrebu poslužilo je pojedincima samo za politikantske prigovore i traženje razloga da se i javna nabava zastava polemizira.
Mogli bi tako nabrajati svakodnevne slučajeve obezvrjeđivanja hrvatskih nacionalnih simbola, nedostatak nacionalnih tema u famoznom kurikulu ili čak davanje otkaza ravnatelju u osnovnoj školi nakon što je istaknuo pano s Gotovinom i Markačem kao hrvatskim herojima. Stoga dok ne shvatimo da takvim i sličnim potezima obezvređujemo nacionalne osjećaje, a time i poriv naših sugrađana za isticanjem nacionalnog stijega neće biti pomaka. Tako više nećemo vidjeti pregršt zastava na privatnim kućama za vrijeme blagdana.
U konačnici, vezano uz nacionalne blagdane i praznike sigurno ne bi bilo loše podsjetiti se i na neke od brojnih događaja iz starije hrvatske prošlosti, a ne samo obilježavati najnoviju Hrvatsku povijest. Mislim pri tome na smaknuće Zrinskih i Frankopana, izglasavanje svetog Josipa kao zaštitnika Hrvatske, osnivanje Hrvatskog sabora, Krbavsku bitku ili prvo međunarodno priznanje Hrvatske države od strane pape Ivana VIII.
Pri tome nam mogu Sjedinjene američke države biti uzor, a osobito isticanje novih i očuvanih državnih stijegova na brojnim privatnim jarbolima ispred kuća i uređenih okućnica.
Poštovani gospodine Žarko,ni sam nisam baš siguran,da je državne praznike dobro više puta mijenjati.Hrvatski će građani još malo pa izgubiti osjećaj i orjentaciju,što se uopće kada i zašto slavi.Jednom bi se trebalo sjesti za zajednički stol,pa konačno kocezusom, dogovoriti.Koji je državni praznik,glavniji po redu i na koji način se slavi.Recimo Vukovar je komorativan praznik,na taj dan se ne pjeva ni ne svira.