A ČIJI SI TI

piše: Joso Špionjak
Ljudska povijest je mnogo čudnih izuma zabilježila.

Tako će najvjerojatnije ostati zabilježen i izum pozajmljenih radnika.

Ovdje to zovu Zeitarbeiter.
To ti je kao kad iznajmiš nešto na poslugu na određeno vrijeme.

Samo u ovom slučaju se ne radi o nekoj stvari, odnosno predmetu, nego o ljudskom biću.

Taj ti, još živi stvor, ima dva gospodara. I, da se razumijemo, jednu plaću.

Ili još bolje rečeno: njemu ostane od sjekire sjekirište.

Ima i jedno pitanje koje je vjerojatno starije od ljudske pisane povijesti.

A ono glasi: „Čiji si ti?“
Udala nam se kćerka u drugi grad.

Ima gotovo dva sata vožnje do tamo.

I zna žena često reći: „O, Bože, kako mi daleko ode.“

Onda je moram podsjetiti da je ona bila od svoje mame u najmanju ruku pet puta dalje.

Doduše, ja nisam ni imao priliku pitati svog budućeg zeta tko je i čiji je.

Djeca se upoznala na odmoru u domovini, zaljubila se i vremenom donijela odluku da se uzmu.

A, iskreno rečeno, ja ti i ne volim to pretjerano propitkivanje.

Imam loše iskustvo sa time.
Sjećam se tako polaganja vozačkog ispita u Bosanskom Šamcu 80-ih godina prošlog stoljeća.

Tada bi te drug milicajac iz komisije prvo pitao, poznaješ li ovoga ili onoga, kako bi na neizravan način dobio odgovor na spomenuto pitanje.

To bi mu bilo od velike pomoći pri donošenju odluke o sposobnosti kandidata, odnosno njegovoj uspješnosti.

Jasno, ako si tamo nečiji rod ili poznanik, dobre su ti šanse bile da si prošao, pa taman da si u noćnoj vožnji kružio gradom i bez upaljenog svjetla.

O onima koji su kod nas postali uspješni u mračnim situacijama moglo bi se nadugo i naširoko pisati.

E sad, ako si bio nepoznat, morao bi se strpjeti malo.

Dakle, dođeš još koji puta da upoznaš barem drugove iz komisije.

Jasno, uz plaćanje troškova.

To pitanje, tko si i čiji si, napravilo je nenamirljivu štetu i u novijoj povijesti u našim krajevima.

Ako nisi bio taj i taj, ode ti i kuća i imanje.

Mnogi i  živote izgubiše jer su se našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.

I da zlo bude veće nema ti tome kraja.

Uzdrmalo se sve i posljedice snose nove generacije.
Evo, čujem neki dan, došao kod mog zeta prijatelj Mirko u posjetu.

Mlad čovjek, zdrav, pun snage i života.

Samo još pravi posao fali.

Radio je negdje na sjeveru Njemačke kao Zeitarbeiter, tj. iznajmljeni radnik.

I dozlogrdilo mu.

Odlučio je okušati svoju sreću na nekom drugom mjestu.

Razgovarali su oni tako i došli na temu uređivanja prostora oko novoizgrađene kuće.

Bila je na jednoj strani živa ograda i novi domaćin, naš zet, namjeravao je to počupati.

Međutim, u susjeda se pokvario mali bager i akciju su morali odložiti.

Iz zahvale za gostoprimstvo, odluči Mirko to preuzeti u svoje ruke.

Dok je on bio tako zadubljen u posao, putom je prošao jedan gospodin i sav u čudu gledao kako ovaj spretno čupa tu ogradu.

Kada se dotični gospodin vratio, vrijedni čovjek je već privodio kraj svoj posao.

Uslijedilo je nešto sasvim neočekivano.

Taj gospodin je u stvari bio šef jedne firme.

Nije pitao tko je Mirko.

Nije pitao ni i čiji je Mirko.

Ponudio je posao ovom mladom radniku koji je tako zdušno pomagao svome prijatelju.

Početak neograničenog ugovora: odmah.
I onako, kao mali poticaj, odlučio je novi šef donirati mu čak i polaganje vozačkog ispita.

Ne kaže naš narod uzalud: „Kako siješ, tako ćeš i žeti.“