Sven Adam Ewin
Proljeće hrče u hladu vrbe ive.
Ja hodam selom. Jedan me leptir prati.
Na čelu mome izbrazdale se njive.
Što hoće ovaj leptir, da mi je znati.
Gle, on se vraća… Drugi put. Treći… Peti.
Kakav to biljeg nosim na svome čelu?
On ode. Pa se vrati. Pa opet sleti.
I tako stalno. U ljupkom ritornellu.
Počinje uvertira. Ja ne znam čija.
To je Ninočka. Ona mi šapće: – Stani!
Njeno je čelo Proljetna simfonija;
Iz njenih sisa cvjetaju jorgovani.
Zastanem uz plot. Nina mi signal šalje:
– Korijenje puštaj, Svene. I cvjetaj dalja.