Sven Adam Ewin
Dok vežem zvijezde u tanki snop,
I fokusiram svjetlosni lom,
Nabacim pogled kroz teleskop,
I samo što me ne strefi grom!
Ugledam bolid! Juri kroz noć.
Nišani Zemlju. Ispustim krik!
On bi mogao i mimo proć’,
Ako na ljude baš ima pik!
Očajan, ja ga molim za spas
On me posluša, uz osmijeh blag,
Potegne ručnu (u zadnji čas!)
I šiknu plamen! Kočenja trag.
Prosu se nebom zvjezdani prah,
Obasja zemlju i nebo svo!
Meteor zatim izgubi dah
I nebo vrati u status quo.
Zemlja je opet prepuna sna
I sve je lijepo, i sve je pet.
Ali ja ne znam (a tko to zna!)
Je li vrijedilo spasiti svijet?
Ili smo trebali proći svi
(Možda je za to posljednji čas!)
Kroz dinosaurski deja vu
I dati šansu… boljim od nas!