Mirko Popović
Kad ga razoruža praznorukost
iz snohvatice ga trgnu
crte njena lica
Zar je već odrasla, pita
krhotine minulog da na tren odgodi
brzopleto pomirenje s datostima
Bilo bi zanimljivo čuti
ponovne nemire pulsiranja kozmosa
u vjetru i pramenovima
njene kose i krvi i peru
njenog poete i njegovih
lirskih impresija – iz čega je
nicao profil i stas i pitati se pritom
(ne gledajući u oči obespokoje
rujanskih gora na obzorima
rasprostranjenoga grada)
zašto je nemoćan potisnuti suzu
koja ga podsjeća na Vrijeme
utisnuto u surovost i u smijeh
u vodopade, u ushite
i bezimene tjeskobe, ali
mirnim sjajem na obrazu
zašuti jer ionako kiši u Sarajevu
i ne pita je kamo ide ono
što nestaje, i za čim čezne
dok crta glasove zvijezda
i snoviđenja iz djetinjstva
Subscribe
0 Comments