Mirko Popović
Jedna je bratova sjena zamicala
I nestajala za stablom jasena
U tom trenu mirisalo je na kišu
I grmjelo je u našim očima straha
Niz doce zagledan
Otac je motiku odložio
Njegovi dlanovi izrastali su
Iz žege, iz presahle rijeke
Obdaren trpnjom kroz nas je rastao
Kao klasje, kao samotni jablan
Iz žarkoga podneva
*
Jedna bratova sjena
Pedeset godina kasnije
Pronosi rukovet ljeta
Za ruku drži našu sestru
Za drugom sjenom gledamo
Kako tiho niz doce silazi
A sve miriše na kišu
Grmi nad zemljom crvenom
Sestra ga ljubi očima straha