piše: Sonja Breljak
– Knjiga bi se mogla napisati o mom životu, znala bi reći mama mog supruga, u našem svakodevnom govoru toplo oslovljavana s “baka Ana”, sjećajući se i prepričavajući svojim unucima doživljaje i događaje iz djetinjstva i mladosti.
Kako ne bi! Knjigu bi zauzeli pa i samo oni događaji u kojima se i moj život spojio s onim bake Ane i posebno intenzivno nastavio posljednjih 25 godina provedenih u Njemačkoj. Sve te godine dale bi se opisati riječju Poštovanje. Jer njega smo uzajamno gajili i pokazivali bez potrebe dokazivati ga. Prosto ga je bilo, samog od sebe, prirodno i zasluženo.
Anica Breljak, djevojačkog prezimena Oreč, rođena je 17. veljače 1936. godine podno planine Raduša, u malenom zaseoku naziva Gornje Voljice …općine Uskoplje/ Gornji Vakuf, u srcu Bosne i Hercegovine … Ostaci kuća već urasli …skoro neprimjetna postojanja …u zelenilo, visoke trave i drveće …danas kao da ničega tu nikada nije ni bilo. No, s početka dvadesetog stoljeća, tu je strujao život.
U obitelji Ljube i Mate Oreč, dvoje jednostavnih i vrijednih, Bogu, obitelji i zemlji posvećenih ljudi …puna kuća djece …njih šestoro …jedno drugome do uha …
Mate za obitelj skrbio i radeći po Slavoniji. Ratne mu godine i nevolje tamo tragove i zamele. Gdje, kako, kada, zašto ?…pitanja ostala i do danas bez odgovora.
Uglavnom …mati Ljuba osta s djecom sama. Ni vječnog počivališta Matina nikad ne saznade. Posljednje dijete, djevojčicu, Mate nikad i ne vidje. Kata, Mara, Jure, Anica, Danica i Janja …pet sestara i jedan brat.
Pokoj vječni našle tijekom godina, najprije Janja, pa Mara, Kata i Danica, sad i Ana. Ostao još Jure, jedini brat koji danas živi na otoku Krku. Rat dodatno sve raselio i odijelio.
Anin život obilježilo je radom ispunjeno djetinjstvo i mladost, rani gubitak supruga i brojne i velike brige samohrane majke o djeci, zemlji, usjevima, živini, stoci. Pa, rat, izbjeglištvo. Borba za opstanak obilježila je godine rada i života, ovdje i drugdje, svugdje. Četvero djece, jedanaest unučadi i četvero praunučadi. Brigom ali i ljubavlju ispunjen život.
Znala je pričati o životu i raspravaljati o posve novim i suvremenim temama. Na sebi svojstven način žene iz naroda, voljela je propitivati svijet i sve oko sebe. Snalazila se i prilagođavala situaciji i okolini dajući prednost potrebama drugih i obitelji. Od sviju voljena, uvažavana i poštovana.
Eto, ako o životu bake Ane i nije ostao zapis u kakvoj knjizi, može se reći da je ispunio puno važniju knjigu života i zauzeo značajno mjesto u brojnim srcima. Puno je sjećanja, dogodovština, fotografija, uspomena, doživljaja i događaja koji će zauvijek podsjećati na nju i činiti da toplo sjećanje i sjetna žal ostane kao trajna konstanta.
Možda taj osjećaj velikog gubitka nas sviju, ponajbolje opisa Filip Lučić u svom komentaru na vijest o odlasku Anice Breljak.
„Riječi su malo za opisati tko je bila mama Ana. Siguran sam da će je Bog nagraditi za svu njenu ljubav, patnju i ustrajnost. Ostaje sjećanje na jednu od najvećih majki koje upoznah u mome životu. Pokoj vječni daruj joj gospodine.“
Ostade mi samo složiti se i u potpunosti potpisati i Filipov komentar istovremeno kad i moj tekst, pozdravljajući se s humkom koji je ostao pod tankim slojem snijega u Bosni i Hercegovini.
Rodnom gradu me sve više vraćaju tek sveta mjesta gdje počivaju dragi ljudi koje nije moguće zaboraviti jer su se svojim duhom smjestili u naš. S pravom. I s puno ljubavi.
Divne riječi o jednoj samohranoj majci, ženi kroz dobro i zlo. Još ljepše riječi mogu se reći o njenoj nevjesti koja je ovo napisala s ljubavlju i toplinom kao da joj je majka.
Rijetko kada ovako toplim riječima nevjeste govore o svojim svekrvama. Ovaj intimistički i ljubavlju i zahvalnošću protkan zapis trajan je spomen na Majku, Baku, Svekrvu kakva je vaša Anica, očito, bila.
Jedna je majka, jedna i neponovljiva njena ljubav za djecu i obitelj. Lijepo li je i dostojanstveno živjeti i poslije smrti u najtoplijim sjećanjima svojih bližnjih.
Primite moju sućut draga Sonja i Branko.