Vinko Pavić
Dok sklupčan ležim na nekom stolu
Gledam u tamu što me guši,
Svijam nebesku aureolu
Svom svijetu što se u mrak ruši.
Doktor me važno u oči mjerka
Traži mi neku dijagnozu
Kao, bio sam velika zvjerka
– Sad mu spominjem nebulozu.
Pričam o nekoj staroj curi
Iz dana kad je veliki prasak,
Jekom utkao krila buri,
A sve to bješe samo časak.
Ali još davno prije toga
Neka je svjetlost skrenula krivo,
Raspra između zmije i Boga
Nikako nije božanski nivo.
Doktor me gleda, i ne kuži
Da baka, ustvari, jede vuka,
Da svemir oko mene kruži,
Sirius da je moja luka.
Kad krišom šapne nekoj ženi
Da izić neću iz te tame,
Uvrijeđen, važno priupitah
– Je li Alzhejmer čuo za me.