PUT ISTINE
piše: Dražen Radman
U početku stvori Bog nebo, zemlju.
U početku stvori Bog mjesec, zvijezde.
U početku stvori Bog biljke.
U početku Bog stvori čovjeka,
a tek malo prije životinje.
Među njima i gusjenice …
I gle, čovjek se nikada nije trebao vratiti u čahuru, postati poput gusjenice, da nije od tisuća dobrih izbora – izabrao taj jedan pogrešan. Zbog jednog krivog izbora, ”početna krila” su mu skresana, a čahura je postala njegovo – neprirodno mjesto boravka.
I sve što je čovjek potom radio, bio je pokušaj izlaska iz te tijesne opne, kao posljedice svog izbora da kuša eliksir mudrosti letenja bez ičije pomoći. Čak i bez pomoći svoga Tvorca.
No, umjesto dobivene mudrosti, dobio je gorčinu koja je začarala njegovo tkivo i oduzela mu povlašten položaj u zraku, bliže Onom koji ga je stvorio iz ljubavi i za ljubav. Koji ga je stvorio da uživa u letu i širenju predivnih krila u društvu s drugim, isto tako lijepim leptirima.
Čovjek je, eto, nakon prvotnog izbora, sam sebe zavio i začarao. Zarobio i zagrobio. I sve što je činio (i čini) dalje, kroz povijest, jest pokušaj da se riješi silne boli koja je neminovan usud neprirodnog staništa – čahure u koju se zavukao.
To je stanište u kojem, zapravo, pati i u kojem se sve muti, a o čemu nije ni sanjao da bi mu se moglo dogoditi.
U čahuri u kojoj, tako krhak, spor i ponosit, živi u stalnom strahu da ne bude pregažen od nečije noge ili otpuhnut od nekog malo jačeg vjetra. Stoga, zbog tog straha, redovito napada (i gazi) druge gusjenice koje mu se nađu na putu.
Tu i tamo, kad se pojavi neki leptir u blizini, pokaže osobitu nepodnošljivost jer ga, u nekom kutku vlastita srca, leptir podsjeti da je i njemu mjesto u visinama.
Spomenute opne, tj. nevolje se ne može sam riješiti, ali bi barem mogao prepoznati povremeno njihanje svoga tijela, kao i treptaj duše zbog jakih vjetrova ili udara o zemlju nečijih stopala u blizini.
Mogao bi, eto, promisliti da te vjetrove možda šalje i sam Gospodar nad vjetrovima.
Ali, ne. Naviknut na prisan odnos sa zemljom, on svaki vanjski nalet i udar doživljava – kao napad ili zlosretan usud. Misli kako ionako ima dovoljno nevolja, pa se snebiva kad pristignu nove i teže od prethodnih. Ne shvaća da baš tada propušta prigode da dobije krila.
Samo neke gusjenice shvate da su udari i prijetnje izvani, zapravo, pozivi da prizna svoju krhkost i prizemnost te da iz srca čahure – traži pomoć Onog koji mu jedini može pomoći izaći vani. Na zrak! Na sunce!
Samo neke gusjenice shvate da su grdno pogriješile, ali ne toliko zbog prizemnog puzanja, koliko zbog svog dotadašnjeg ustrajnog ignoriranja Onog koji je učinio sve da riješi – njihov problem čahure. To su one gusjenice koje su iz srca čahure ispustile takav zvuk koji biva prepoznat od njihovog Tvorca kao zvuk u kojemu su satkani i vapaj i čežnja – za slobodom.
I baš je šteta što tek rijetke gusjenice shvate svu strahotu svog boravka u čahuri. Baš je šteta što se tek rijetke odvaže zaiskati visinu i divotu Neba. Istog onog Neba koje, i dalje, čeka pretvorbu još mnogih gusjenica – u leptire.
U leptire koji su spoznali da tajna leta – počinje s priznanjem svoje smiješne i gorde učahurenosti.
S priznanjem pred Tvorcem i Slikarom svih leptira.