Hrvatska danas
piše: Aleksandra Brnetić
foto:: Pixsell Zagreb i Marko Pletikosa
Zagreb/ Puno prije Adventa u Hrvatskoj su sve državne institucije, na državnoj i na gradskoj, zagrebačkoj razini, upregnule gotovo sve svoje raspoložive snage da se suvereno dočeka kompletno političko vodstvo Europske komisije na čelu s predsjednicom Ursulom van der Leyen i dostojanstveno krene sa šestomjesečnim predsjedanjem Vijeća Europske unije. I da taj put bude besprijekoran.
Zagreb se toliko uljepšavalo, lickalo i šminkalo, da je jedan portal ustanovio da je hrvatska metropola treći najčišći grad u Europi, drugi da je Zagreb u Europi na trećem mjestu po povoljnom smještaju, dok je treći portal Zagrebački advent proglasio trećom najboljom božićnom manifestacijom u svijetu.
Ti su globalno kolajući podaci u Zagreb doveli nepregledne kolone turista, i domaćih i stranih, među kojima je puno naših iz dijaspore, kojima nije nimalo smetalo što smetlari samo užim središtem grada kupe svaki papirić i opušak, ali od puke brige za odletjele, ili nenamjerno bačene papiriće, Gradska čistoća sa svojim voznim parkom ne stigne u pokrajnje ulice do kontejnera punih smeća. Turistima je u naravi da se ne pitaju – nigdje u svijetu pa zašto bi onda i u Zagrebu?! – nisu li bijele kućice iz kojih su mirisali bunceki, domaća sarma i uštipci, rezultat koruptivnih radnji dugovječnog zagrebačkog gradonačelnika.
Svečani koncert u Hrvatskom narodnom kazalištu povodom poče
tka Predsjedanja jest bio dojmljiv, kako je to dan kasnije, prošloga petka, na konferenciji za medije izjavila von der Leyen, za što je bio zaslužan dirigent Ivan Repušić, dobro uvježbani orkestar i zbor Opere i solisti Valentina Fijačko Kobić, Ivana Lazar, Dubravka Šeparović Mušković, Tomislav Mužek, Ljubomir Puškarić i Luciano Batinić koji su izveli popularne arije Mozarta, Wagnera, Verdija, Beethovena, Gounoda i Dvoraka te Lisinskog, Zajca i Gotovca.
Nažalost je bio dojmljiv i bizaran potez protokola hrvatske vlade koji je bez imalo osjećaja za dostojanstvo trenutka u ložu uz Dražena Jelenića, glavnog državnog odvjetnika, posjeo zagrebačkog gradonačelnika, Milana Bandića, prenatrpanog pravosudnim problemima i Uskokovim optužnicama.
Protokol se poigrao i s novoizabranim hrvatskim predsjednikom Zoranom Milanovićem, četiri dana nakon što je pobijedio na izborima. Poziv je dobio kao bivši premijer na što je Milanović odbio doći na koncert.
Da ne spominjem video podršku Kolindi Grabar-Kitarović u predsjedničkoj kampanji koji je snimila Julienne Bušić, koja se 1976. otmicom (sic!) američkog putničkog zrakoplova borila za hrvatsku neovisnost i za to je bila osuđena na doživotni zatvor. HDZ je taj video promovirao na društvenim mrežama.
U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, fino skockanoj, sjedište je predsjedanja, pa je nakon zajedničkog sastanka hrvatske vlade i Europske komisije predsjednik hrvatske vlade Andrej Plenković na presici istaknuo:
“Današnji je susret u Vladi s predsjednicom Komisije potvrdio je da Hrvatska i Komisija Ursule von der Leyen zaista idu zajedno ka ispunjavanju ambicioznih političkih ciljeva…koji su pred nama od 2019. do 2024. Stoga smo bili izrazito zadovoljni da je Ursula von der Leyen za svoj program u Evropskom parlamentu dobila zaista veliku potporu ogromne većine zastupnika.”
Ursula van der Leyen uzvratila je u istom tonu: Ovo je povijesni trenutak za Hrvatsku. To je isto tako važno i za novu komisiju jer ćete vi predsjedati u naših prvih sto dana. Naš uspjeh će ovisiti o Vašem uspjehu.
I to je točno. Njihove izjave, i jednog i drugog, pardon, i jedne i drugog, odgovaraju stvarnosti. Netočne su međutim ovdašnje interpretacije koje vladajuća politička elita i dio servilnih medija servira hrvatskim građanima. One su dobrim dijelom prešle u najčišću propagandu koja se svela na to da je hrvatsko predsjedanje rezultat diplomatskog umijeća šefa vlade i predsjednika HDZ-a, Andreja Plenkovića.
Odluka o redoslijedu predsjedanja u temelju je dogovora u Vijeću Europske unije da svaka članica EU treba dobiti svoje ravnopravno mjesto u rasporedu. Drugim riječima, Hrvatska je na red došla po automatizmu.
Odavno već i vrapci na grani pjevaju da će Hrvatska ovo predsjedanje Europskom unijom odraditi pod tutorstvom Njemačke, koja preuzima predsjedanje u srpnju. Od nekoga nam valja i učiti! Njemačka gotovo na svim područjima ima vrsne majstore. Sad je samo na kalfama, što će učiniti od svog naukovanja, da li će postati samostalni majstori ili loši trgovački pomoćnici kojima je samo do toga da nešto ušićare. I ne samo to. Njemačka svoj prosperitet duguje i načelu konsenzusa, jednoglasnim odlukama na temelju dogovora svih zainteresiranih strana, osobito u političkim tijelima.
Milanovićeva pobjeda na predsjedničkim izborima prvi je korak ka uspostavljanju konsenzusa između predsjednika države i šefa vlade. Da je i u Hrvatskoj moguć konsenzus, vidjelo se u prvom nastupu Zorana Milanovića. Odlučno je odbio iživljavanje nad pobijeđenom protivnicom, a izjave o kohabitaciji bile su mu pomirljive.
Osim toga to „tutorstvo“ Njemačke nad Hrvatskom u ovom je trenutku ponajprije pitanje tzv. trija: Radom unutar trija osigurava se kontinuitet u Vijeću i nesmetani prijenos predsjedavateljske uloge s jedne zemlje članice na drugu, što se događa svakih šest mjeseci. Hrvatsko presjedanje posljednje je unutar trija započetog rumunjskim, a nastavljenog finskim predsjedanjem.
No, svi ti ceremonijali Europske unije i sve diplomatske finese – koje isto tako treba istesati! – nisu baš vijesti i događaji koji muče hrvatske građane. Velika većina njih krpa kraj s krajem – loš posao, nikakve penzije, neljudski radni uvjeti. A hladni zimski dani, jer su i oni stigli, kao da se natječu koji će donijeti lošiju vijest.
Iz Zadra je stigla vijest da je odlaskom dvoje ginekologa bez primarne ginekološke skrbi ostalo još oko 13.000 žena, među kojima oko 600 trudnica, pa je u ovom trenutku na području zadarske županije bez ginekologa oko 25.000 Zadranki. Petero zadarskih liječnika za žene u izjavi za Novi list kaže da negativni trend i nerješavanje stručnih i organizacijskih problema traje već dvadesetak godina. Posljednjih godina, iako se znalo kada i tko odlazi u mirovinu, ne stvaraju se novi specijalisti.
Portal Telegram podsjeća da je Optuženik kojeg su postavili u ložu sa šefom DORH-a aktivno sabotirao akcije DORH-a, te da je lažirao dokaze i opstruirao istrage. Na tom istom portalu saznaje se da su Hrvatski studiji, kao sastavnica Sveučilišta u Zagrebu, prošli tjedan upisani u sudski registar pri zagrebačkom Trgovačkom sudu kao Fakultet hrvatskih studija. No nadležno ministarstvo takvu suglasnost nikada nije dalo niti je ona sa Sveučilišta, kojem je na čelu rektor prof. dr. sc. Damir Boras, od njih zatražena. Osim toga za dekana je rektor Boras postavio Pavu Barišića za što, kako kaže sindikalna pravnica Ana Petošić, rektor nema ovlast da bilo kojoj sastavnici svojom odlukom imenuje dekana.
Pavo Barišić je filozof, a bio je ministar obrazovanja u 14. hrvatskoj vladi kojoj je na čelu bio – Andrej Plenković. Molekularni biolog Ivan Đikić i filozof Jure Zovko prijavili su Barišića za 80 % autoplagiranje svoje doktorske disertacije Welt und Ethos, obranjene 1989. na Sveučilištu u Augsburgu.
Od vijesti o trostrukom splitskom ubojici i do neprepoznatljivosti izgorjelim starcima u privatnom staračkom domu, u Andraševcu, u Zagorju, ledi se krv u žilama.
Dom idiličnog naziva „Zelena oaza“ bio je ilegalan, ali zato na web prezentaciji stoji da su korisnici pod liječničkim nadzorom od 0 do 24 sata. U trenutku požara nitko nije bio u domu, odnosno u drvenoj baraci koja nije imala dovod vode i gdje se nemoćne i nepokretne starce grijalo uz električne grijalice.
Kad je riječ o Splitu, građani se sada pitaju kako smo kao društvo mogli doći tako daleko.
Ako se prisjetimo plinskih boca po Savskoj cesti iz lipnja 2015., znat ćemo da ovo nije prvi slučaj u kojem se kroz ulicu pokušavaju izvršiti pritisci na institucije. I sada mnogi tvrde da sustav ne odrađuje svoj posao i da institucije nisu tu da zaštite građane, kaže pučka pravobraniteljica Lora Vidović, te ističe kako građani ne vjeruju u sustav i institucije.
O svemu tome u nedjelju razgovaram sa svojim dugogodišnjim frankfurtskim frendom. Sjedimo u jednom kafiću u Ilici, u jednom od rijetkih u kojem se ne puši, i razgovaramo. I pričam mu:
“Ali, ne ćeš mi vjerovati, ja sam na sve ove strahote zaboravila na sinoćnjem Koncertu na dar u Muzičkoj akademiji. Studentarija MUZE svirala je uz Zagrebačke soliste, ali kako! Koncert su darovali svojoj akademiji, za njen dan. Tri odlične solistice – na klaviru Barbara Cvitanović, za violončelom Lucija Pejković i na ksilofonu Suzana Komazin. Svirale su Bacha, Paganinija i Papandopula. Ugodno uhu i oku! I za kraj Beethoven! I. simfonija u C-duru koju je za gudače obradio njihov sadašnji koncertmajstor Sreten Krstić, Beograđanin. Ne znam da li znaš, Krstić je od 1980. koncertni majstor Münchenske filharmonije, još iz doba legendarnoga šefa-dirigenta Sergiua Celibidachea. Ne znam tko je na kraju bio zadovoljniji, solistice, Krstić ili publika. Svi smo bili razdragani.”
Sluša mene tako Ranko i kaže: “Mi smo uvijek imali posebne pojedince, talentirane muzičare, i ne samo muzičare. To je naš spas. A što se ovih drugih tiče, o njima sam napisao jednu pjesmu:
Ne govorite:
mi moramo, jer to
znači, mi nećemo.
Da hoćemo, ne bismo
morali.”
(Ranko Ćetković, Zagreb, 11. 2019.)