tekst: Esad Redža
Od kada su odlučili u našem kvartu postaviti kamere po liftovima, ukazalo se novo radno mjesto. Treba netko nadzirati sadržaje snimljenog materijala ne bi li se spriječilo male vandale koji učestalo svježe ofarbane liftove zašaraju ili ogule razno raznim grafitima.
Pomislih: “Idealan posao za mene!”
Kao ljubitelj gledanja filmova imao sam na raspolaganju gledati svaki dan premijeru novog filma. Ponekad zna biti dosadno baš poput jeftinih tv sapunica, ali bilo je za ovih sada već godinu dana na tom poslu pravih malih životnih remek djela.
Nevjerojatno je što se sve da vidjeti u tek dva kvadrata prostora. Znate, ljudi kada su sami u liftu skroz su drugačiji nego kada je netko uz njih.
Recimo, jedan sredovječni gospodin inače miran i tih u liftu je pjevao na sav glas neki talijanski šlager. Nije imao sluha, ali od dvanaestog kata do prizemlja otpjevao bi cijelu pjesmu.
No, kada bi s njim u liftu bio neki susjed, mirno i tiho bi dočekao prizemlje.
Znao je on da ga kamera snima, ali nekako s vremenom je to zanemario kao i svi ostali.
Uglavnom nije bilo isto biti sam s kamerom i s ostalim susjedima i kamerom.
Ona predivna starija dama iz C ulaza, uredno bi od prizemlja do svog petnaestog kata obavila svu šminku lica.
Ne, ona to nije radila pri izlasku iz stana, nego pri dolasku doma, onako za svog dragog koji ju čeka.
Sve ostale su te zadnje poteze ruža za usne čuvale za lift i za naravno mene, plaćenog voajera.
Da, zapravo sam voajer, ali tko to danas nije?
Laž bi bila kada ne bih svjedočio da su neki ljudi kamenog lica i u liftu kada su sami.
Dođoh tako do spoznaje da otuđenje pušta korijenje na našim dušama.
Ponekad se ulovim kako vrištim na prizor koji vidim.
Kada ste zadnji put razgovarali sa susjedom?!!!!!!!!!!!!!
Ona mlada uvijek blijeda djevojka priča samo sa svojim psom i to naravno kada je sama u liftu.
Ako netko zaustavi lift i naiđe na nju i psa u liftu ona odmah zgrabi svog psića u svoje naručje.
Strašno, pomislih.
Svjedočim svakoga dana kako kulturno pozdravite, pitate za zdravlje i eventualno zajednički komentirate vremensku prognozu.
Ako ste si malo bolji, požalit će te se na ponašanje trenutno neprisutnog susjeda i završiti s “Moram ići, žuri mi se”
Sve ostalo će biti odrađeno sa samim sobom, a to uvijek završi da “samo Vi znate i imate pravo”.
Znate, ponekad doduše rijetko, nestane struje u kvartu.
E, to su te, posebne meni, najdraže situacije.
Naime, moje kamere imaju baterijsko napajanje za baš takve situacije i baš zato vidim vas ,zapravo još bolje čujem vas.
Evo, prošli tjedan na putu od 12 kata do prizemlja, putuju tri susjeda.
Obave sva ona spomenuta usiljena pozdravljanja do negdje petog kata, a dalje jedva čekaju da dođe prizemlje.
Pritisak raste, svi troje gledaju u pod.
Čuje se samo lift, do prizemlja gola vječnost.
Četvrti, treći, drugi ...svatko odbrojava u sebi .
Negdje između prvog i prizemlja nestaje struje.
Lift se naglo zakoči. U mraku treperi tek lampica upozorenja.
Mrak razbija otuđenje.
Dok pregledavam ono što je kamera u liftu snimila, razmišljam o tome da bolji film nisam dugo gledao.
Znam da se taj film ne smije prikazivati javno, ali dolazim u napast da ga objavim.
Na koncu, danas se sve objavljuje, danas je gotovo sve javno, osim onoga što nije u matrici.
Odnosi koji godinama žive na “Dobar dan-Doviđenja” postaju preživljavanje za opstanak.
Situacija otvara davno zatvorene ladice života.
Gledam kako se zajedničko vadite iz nezgodne situacije. Tješite jedno drugo.
Dijelite bočicu vode koju je jedan od vas imao u torbi.
Od straha ste naglo svi troje ožednjeli.
A onaj sredovječni gospodin sada grli za utjehu drugu dvojicu i pjevaju zajedno talijanski šlager.
Puštam vas još malo da budete jedni drugima ljudi.
Nakon svega zovem dežurnu službu za popravak lifta da vas izbave iz tih dva kvadrata.
Nikada namjerno ne žurim i ne zovem odmah dežurne majstore. Možda zbog toga dobijem otkaz ,ali gledati vas kako ste odjednom progovorili, kako ste si onako na ruku baš u toj nemiloj situaciji za mene je neprocjenjiv prizor.
Do dolaska struje pucaju sve barijere, po prvi put se od srca smijete, sve mrtve godine u vožnji liftom nestaju.
To zajedničko iskustvo reže korijenje na dušama.
Kako nam malo treba da budemo ljudi .
Uz, naravno, moju pomoć.