Iz naše arhive/ objavljeno 09.08.2020.
Kad ga pitamo tko je, on uporno ćuti a sipa pjesme, kad mu dajemo laude neki se i ljute a kad ga čitamo iz dana u dan, nikad dovoljno, nikad dosta.
Jasno, riječ je o pjesniku pod pseudonimom, kako ja to volim reći “o našem pjesniku” na što se on glavom i bradom, samo smješka. Sven Adam Ewin.
Pet godina suradnje s njim i redovite objave nedjeljama, donijele su pregršt stihova u njegovoj rubrici na Glasu, dostatnih i za više knjiga. SAE je objavio do sad 4 zbirke poezije: Zmijski car (MH,2015.), Poeme (VBZ, 2017), 175 soneta (MH,2018.) i najnovija zbirka Ninočka Vasiljevna (Kvaka, 2019.)
Zanimalo nas je što o tajanstvenom pjesniku i njegovom stvaralaštvu misli naša suradnica Lada Franić, prof. hrvatskog jezika koja ljubav ka hrvatskom jeziku i književnosti svakodnevno prenosi djeci i mladima. Pije li i Lada sa Svenova poetskog izvora? /Urednica/
L F.: – Prvi put u hrvatskoj poeziji pjesnik SAE piše jedinstven oblik pjesničkoga dijaloga, naime piše pjesme u kojima vodi poetske dijaloge s pjesnicima, tzv. vesove/vs. (vs.- lat. versus; nasuprot).
Na taj način tajanstveni SAE razgovara s hrvatskim i svjetskim pjesničkim veličinama i onima koji nisu tako veliki, ali su ga inspirirali na poetski dijalog. To je svojevrsna poetska i intelektualna hrabrost. Samouvjereno im se suprostavlja, hvata se s njima u pjesničku bitku dokazujući da su njegove pjesme na istom umjetničkom nivou a nerijetko i bolje. Najpopularniji njegov vs. jest na Ujevićevu Igračku vjetrova u kojoj SAE kontrastno, duhovito, mrvicu ironično odgovara Ujeviću na njegov pomalo patetičan i uzvišen ton u pjesmi.
Znamo da je Ujević sklon jadikovanju, no to nije Svenov stil, njegov izričaj je potpuno suprotan, a opet pun poštovanja i poniznosti prema Ujeviću, priznajući da se napaja na istim izvorima iz kojih su pili stariji velikani hrvatske poetske riječi.
Teško se odlučiti koja je pjesma snažnija, kaže nam Lada, govoreći o izvrsnoj Ewenovoj pjesmi NE DAJ VIHORU, koju smo mi na Glasu objavili još 2015. godine a koja je kod nas jedna od najčitanijih pjesama.
L.F.: – Pojava pjesnika Svena Adama Ewina dokaz je da hrvatska poezija živi, da je žilava, snalažljiva, da ima čitatelje na svim razinama i u svim medijima. Pjesnik je i sam napisao da je iznimno zahvalan internetu jer mu je omogućio slobodu pisanja i anonimnost. No, njegova samouvjerenost i drskost, a katkada i bahatost, priskrbila mu je, nažalost, mnogo nesklonih osoba u intelektualnim krugovima.
Ipak, mudro je svoje pjesme preselio u elektronički medij koji je blizak današnjem čitatelju i tako učinio veliku uslugu hrvatskoj poeziji. No, kruna njegova pjesništva ipak je ukoričeno izdanje.
Kako bi sačuvao svoj identitet u tajnosti, on sve svoje zbirke pjesama ustupa izdavačima i časopisima besplatno. Tako ni izdavači putem bankovnoga računa ne mogu ući u trag pjesnikovom pravom imenu. Vješto se skrio. Ne želi novac, ne želi slavu. Svi se čude! Želi ponuditi samo djelo a ne sebe. To je vrhunac nesebičnosti i posvećenosti poeziji, potpuno odricanje od taštine, slave i svega onoga u čemu mnogi književnici uživaju, a anonimnost i vještina poetskog izričaja daje mu kredit da bude iskren u izričaju i komunikaciji s publikom.
Svojom tajanstvenošću i pjesničkim umijećem te odricanjem od novca i slave stvorio je oko svoga lika i djela snažnu karizmu te izbjegao mnoge zamke u koje upadaju književnici s pravim imenom i prezimenom. Tako se izborio za slobodu i luksuz da može reći istinu, da se ne mora pojavljivati u javnosti ni podilaziti urednicima, čitateljima i drugim autoritetima. Sam sebi je mjera i, naravno, pjesme s kojima vodi dijaloge i pjesničke bitke. Sam sebi i drugima želi pokazati svoju sposobnost i vještinu jer svaki dan objavljuje po nekoliko pjesama raznolikih tema i ideja: misaone, religiozne, šaljive, sarkastične, domoljubne, no najviše piše ljubavne pjesme pa nije čudo da ima mnogo žena koje ga zdušno prate i dive mu se, naime njegova je poezija mnoge njegove poklonike potaknula na pisanje. Svoj pjesnički projekt ukratko je predstavio stihovima:
„Netko konačno reći mora;
Čitajte pjesmu, ne autora!
Pa kličem, dok u sjenu padam:
Nek živi pjesma, a ne Sven Adam!“
Zapravo, za hrvatsku poeziju i za sve ljude koji književnost shvaćaju kao umjetnost riječi, a ne kao jeftino književno konzumerstvo, učinio je veliku stvar, usput je probudio zaspale dobre duhove poezije te ih potaknuo da se zalažu za istinske vrijednosti koje poezija kao umjetnost čini za jezičnu kulturu, duhovnost čovjeka i društvo u cjelini.
Veliku promociju njegovoj poeziji učinio je 2015.g. dr. sc. Krešimir Bagić, prof. na svom kolegiju Stilistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te je svoje studentice koje su pisale seminarske radove o Svenovoj poeziji angažirao za promociju prve zbirke poezije Zmijski car koju je organizirala Matica hrvatska.
U promiciji Svenovoga djela nezaobilazan je akademik Josip Užarević. Svojim statusom i znanjem, analizama, izborom te pogovorima Svenovim zbirkama podigao je njegovu poeziju na najvišu intelektualnu razinu uviđajući visoku vrijednost njegovih stihova u Zmijskom caru (MH, 2015., urednik Tonko Maroević) te u njegovoj drugoj zbirci Poeme: Preobrazba i Sentimentalno putovanje ( VBZ, 2017.) Tako je SAE dobio društveno priznanje iz najviših akademskih krugova.
Sven Adam Ewin je postao značajna umjetnička pojava, jer danas u sveopćoj krizi identiteta te moralnih i umjetničkih vrijednosti kada se snažno nameće diktat financijske moći kao jedinoga kriterija uspješnosti, pojavljuje se Nepoznat Netko iz tame, kao Zorro, poetski borac za ljepotu i plemenitost duha koji stavlja naglasak na samo umjetničko djelo. Na erudiciju. Na lucidnost, osebujnost, na duhovitost, na ironiju, na nepresušni izvor kreacije. Na stih satkan elegancijom i harmonijom forme i sadržaja. Taj Nepoznat Netko treba nama kao kisik u ovoj mračnoj sjevernoj sobi gdje je sve manje mjesta za različitost, za poeziju i za umjetnost. Uistinu, nije bitno tko je on, bitno je da piše!
Što Lada kao prosvjetni radnik misli o Svenovim sonetima u nastavi književnosti
L.F.: – Rado bih ponudila njegove pjesme i u redovnoj nastavi. Posebno obradu soneta koji su obvezna lekcija i u osnovnoj i srednjoj školi. SAE piše talijanske i elizabetinske sonete u tzv. vesovima, vjerujem da bi bili zanimljivi mladim čitateljima. Pomoglo bi im da pjesmu sagledaju iz dva kuta i dva različita senzibiliteta i vremena.
Nakon lucidnih dječjih pjesama Ratka Zvrka, Zvonimira Baloga i Paje Kanižaja dječje pjesništvo dobilo je u Svenu pjesnika koji dokazuje da je dječje pjesništvo dobilo vrijednoga nasljednika velikih majstora. Svenove dječje pjesme plijene svojom originalnošću, iskrene su i duboke te mlade čitatelje ne omalovažava, nego ih u svojim pjesmama stavlja na ravnopravno mjesto prema odraslima. Ne štedi ih od života nego djecu na dirljiv način suprostavlja životnim problemima i propitivanjima o smislu života i ljubavi. Bogate su slikama iz djetinjstva, ritmične, vrckave, tople, duhovite, nakupilo se tih pjesmica za djecu popriličan broj. Šteta ih je ne ponuditi mladim čitateljima, a u nastavi pružaju osvježenje i mogućnost za međupredmetne projekte, npr. pjesma Bing bang za laku noć, pruža mogućnost projektene međupredmetne korelacije s prirodom, pitanjem postanka svijeta, teorija Velikog praska, korelacija s vjeronaukom, engleskim jezikom te uloga djeda u odgoju i obrazovanju djeteta:
BING BANG ZA LAKU NOĆ
Pričam joj priču o Crvenkapi.
O baki… Lovcu… O vuku žednom.
Pričam sve tiše… (Možda zaspi.)
Pričam ja, pričam, kad odjednom:
– Što je to, dida, Veliki prasak?
Da li je tada bilo Boga?
Zašto je trajalo samo časak?
A što je bilo prije toga?
Stanem!!! Zatečen… Mila majko!
(Što li je sada pošlo u krivo?)
Al’ nema druge! Zbogom bajko!
Dižem razgovor na viši nivo.
– Golube! I ti – i ja, na sreću,
Bili smo u maloj Točki Prasvega,
U deset na minus četrdeset treću,
Pred startni hitac Svemogućega.
– Mi da smo, dida, bili tamo?
– Da! Ne postoji druga mogućnost!
To što smo ovdje, znači samo,
Tamo smo bili – kao Budućnost!
Sve što znamo o Velikom Prasku,
Samo je ono što bješe – nakon.
No što je bilo u Nultom Časku,
Ne zna ni jedan poznati zakon!
U deset na minus četrdeset drugu,
Budućnost započe da korača,
Pa i sad vodi utrku dugu
Svih tada rođenih trkača.
U tom sićušnom dijelu sekunde
U ring su ušle Temeljne sile.
I evo, na kraju zadnje runde,
Još uvijek se nisu – umorile!
Tko nas to, kamo i kome šalje,
Pitasmo, pitamo i pitat ćemo.
Jedni od drugih sve smo dalje,
Ali se stalno dovikujemo.
Razilazimo se, bez izuzetka,
Pa kad i stigne svjetlo neko,
Slaže nam da je blizu Početka,
A zapravo je strašno daleko!
Jedni nam kažu: zvijezde jezde
Nekud u pustoš, beskrajnu, lednu!
Drugi: da će se naše zvijezde
Vratiti opet – u Točku Jednu!
Za konačni odgovor ja dao sve bih:
Ima li Povratka ili nema?
Al’ vidim, golube, da se tebi,
Od svega ovoga, samo… drijema!
I za kraj našeg noćnog (subota na nedjelju) razgovora o Svenu Adamu Ewinu i uživanja u njegovoj poeziji, navodi nam Lada Franić jedan od brojnih ali prelijepih i vrlo znakovitih komentara o “našem pjesniku”:
Julijana Matanović, prof. književnosti na FF u Zagrebu i književnica:
„Nedavno sam napisala da – po mom mišljenju – trenutačno u hrvatskoj poeziji nema boljega vezanog stiha od njegova, (…) Od njega ne samo da mogu učiti pisati, od njega mogu učiti i povijest književnosti. To je institut za poeziju. (…)
Ne znam kojim bih riječima iskazala divljenje tom vezanom stihu Svena Adama Ewina, toj Svenovoj upućenosti u pjesništvo, toj energiji kojom prati važne datume u biografiji, i velikih, i manjih. Naše bi kroatističke katedre, kojima su puna usta intertekstualnosti, trebale Svenovim pjesničkim komunikacijama posvetiti poseban kolegij.“
…
Od ovog razgovora do danas, Sven Adam Ewin je objavio još tri zbirke poezije: dopunjeno izdanje “Ninočka Vasiljevna”, “Poslije tebe samo noć” i “Povedi me za ruku, Dida”.
(Uredništvo)