DOMOVINA SE LJUBI KOLIJEVKAMA

STEPINČEVA HIMNA OBITELJI

piše: Željka Diklan

U svojoj knjizi Razmišljanja o Alojziju Stepincu fra Bonaventura Duda napisao je sljedeće:
„ Velika poruka našega nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca: temelj domovine jesu zdravi obiteljski domovi. Bez domova nema domovine. DOMOVINA SE LJUBI KOLIJEVKAMA. (…) Izginu li obitelj, izginuo je narod. I zato je najveća laž i licemjerstvo današnjeg vremena, ako netko govori o patriotizmu, a ruši obiteljski život, bilo na ovaj ili onaj način. Narod bez obitelji jest narod bez budućnosti. (…)

 I čime ljepšim i pobudnijim da završimo, nego vatrenim pjesničkim proplamsajem, kakvi su u Stepinca rijetki, kojima završava svoju svečanu besjedu na otvorenju IV. Hrvatskog socijalnog tjedna 1940. godine. Mogli bismo to nazvati Stepinčevom himnom obitelji:

„ Ogledajte se samo malo oko sebe. Naš se narod ponosi svojim velikim ljudima. On se ponosi svojim knezovima Domagojem, Branimirom, Trpimirom i toliko drugima. I s pravom se ponosi. No što su oni drugo nego izdanci kršćanskih obitelji? Naš se narod ponosi svojim junacima kao Zrinskima, Frankopanima, Kružićima, Jurišićima, Jealačičima i bezbroj drugih. No što su oni drugo nego izdanci kršćanskih obitelji? Naš se narod ponosi svojim velikim pjesnicima, piscima, umjetnicima, kao Gundulićem, Marulićem, Klovićem i tolikim drugima. No što su oni drugo nego izdanci kršćanskih obitelji? Naš se narod ponosi svojim svetim ljudima kao Tavelićem, Kažotićem, Markom Križevčaninom, Gracijem, Hosanom i drugima. No zar nisu oni najljepši izdanak kršćanskih obitelji? Naš se narod ponosi mukotrpnim predstavnicima  hrvatskih seljaka kao Matijom Gupcem i drugima. No što su oni nego izdanci kršćanskih obitelji? Naš se narod ponosi svojim učenjacima kao Boškovićem, Bulićem i tolikim drugima. No što su oni nego izdanci kršćanskih obitelji? Naš se narod ponosi i svojim velikim ženama kao Katarinom Zrinskom, kraljicom Jelenom i tolikim drugima. No što su one nego izdanci kršćanskih obitelji? Što da dalje nabrajamo?

Jedno je jasno, i ne treba dokaza, jer činjenice govore: Bez brojne i čestite  djece neće biti ni brojnih i čestitih odraslih pojedinaca, neće biti ni obitelji, a bez brojnih i čestitih obitelji neće biti ni brojnoga, jakoga i zdravoga te za život sposobnog naroda.“

Stepinac je bio čovjek vjere, ufanja i ljubavi. To su tri temeljne bogoslovne kreposti. Vjerovao je u  budućnost hrvatske Crkve i hrvatskog naroda. Bio je veliki štovatelj Presvete Euharistije. Bio je dušom, tijelom i mislima uronjen u Boga. U tim teškim vremenima  zauzimao se za pravo svakog čovjeka i njegovo nepovredivo dostojanstvo.  Ostao je vjeran Bogu i mirnoj savjesti do same smrti.

Upravo i moja malenkost ponosi se našim blaženim Alojzijem Stepincem kao i fra Bonaventurom Dudom. Ove riječi su velike i važne za hrvatski narod. Njegove su riječi svevremenske. Ne smijemo ih zaboraviti. Zar nismo i mi izdanci kršćanskih obitelji? Zar ne? Budimo sol ove zemlje.

Ponosna sam i na novu crkvu blaženog Alojzija Stepinca u Zadru. Uz proslavu Stepinčeva, zadarski nadbiskup Želimir Puljić u subotu 8. veljače 2020. posvetio je župnu crkvu blaženog Alojzija Stepinca i pastoralni centar u župi Alojzija Stepinca  na Bilom brigu u Zadru tijekom svečanog misnog slavlja koje je predvodio. U koncelebriranom slavlju sudjelovali su brojni svećenici iz Zadarske županije ali i iz susjednih županija. Također i ostali uvaženi gosti iz Zadarske županije i Grada Zadra. Mons. Puljić predao je ključeve nove crkve župniku don Mariju Sikiriću.

Župa na Bilom brigu je prva župa u Hrvatskoj posvećena blaženom Stepincu, utemeljena 1998. g. Puk se od tada 18 godina okupljao na misama u montažnoj crkvi. Na Stepinčevo 10. veljače 2018. g. nadbiskup Puljić blagoslovio je gradilište uz polaganje kamena temeljca za izgradnju župne crkve bl. Alojzija Stepinca, kojeg je blagoslovio sv. Ivan Pavao II. na misi Stepinčeve beatifikacije u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. g.

Blaženi Alojzije Stepinče, moli za nas!

LITERATURA:

Izvor:

1. Bonaventura Duda, Razmišljam o Alojziju Stepincu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998.