Anđelka Korčulanić
Dođem i ne kažem ništa,
a more se zagleda u moje oči
i stane tiho pjevati balade.
More zna, u mračna okna noć se toči.
Nebo je bez mjeseca i zvijezda,
bez svjetla i nade.
Poimence doziva dupine,
šalje ih da ribu pred noge mi nose,
misli mi čvornate raspleće
češljem od bijelog koralja, kaže: Strpi se,
na kaleme prstaca namatam
pramenje tvoje kose.
Trun pijeska u očima valja,
lagano oblaže sedefom,
s trepavica skida kristaliće soli,
tijelo mi ovija pjenom i snom
i pjeva, neumorno pjeva…
sve čini da rana manje boli.