(O) ŽENAMA, S LJUBAVLJU

piše: Bosiljka Schedlich

bos-mamaNenadano, kako je došla, tako je i otišla. Jedni prijatelji su je doveli, a drugi su je odveli.

Tako je prekinuto tek započeto upoznavanje i zbližavanje dviju žena, majke i kćeri, njihovi mali razgovori i dogovori o jelu i učenju, o posjetama. I o onome što je bilo ranije, posebno u majčinom djetinjstvu i mladosti. A što mi je bilo najdraže slušati.

Moja majka je rado pričala o ljubavi svoje majke. Kako ju je majka svuda vodila sa sobom, u blagdanske posjete prijateljima i rodbini, na polje i na čuvanje ovaca po obroncima obližnjih brda.

I kako ju je jednog dana u rano proljeće, dok je sunce još bilo škrto i zrak leden, majka pozvala k sebi i objasnila joj da je došlo vrijeme da ona i otac oru polje i siju kukuruz. I da zimske rezerve treba čuvati sve dok se slána ne prestane spuštati, pa ovce moraju na pašu. I tko će ih čuvati?

Nju nije trebala ni pitati, četverogodišnja Ika se sama javila.

– Ja ću ih čuvat!

– Dobro, rekla je majka.

– Put poznaješ, ostani tako blizu da stalno vidiš kuće našeg komšiluka i čuješ druge čobane.

Na rastanku je majka Iki stavila krišku kruha i komadić sira u džep pregačice.

Željne svježe hrane i kretanja ovce su nasrnule na otvorena vrata. Obrasle u gustu i dugačku vunu izgledale su kao crne i bijele kugle na tankim štapima. To znaš, ima ih 28. Dobro ih čuvaj i broji. Ne smiješ se vratiti kući, ako nisu sve na broju, doviknula je majka za Ikom, dok je ona uz kamenjar žurila za ovcama do prvih nanosa obrasle zemlje. Tamo su ovce pognutih glava čeznutljivo brstile zelenu travu i grančice grmlja pune nabreklih pupoljaka. Ika je hodala za njima, skakućući od kamena do kamena. Poznavala je svaku stopu puteljka između suhozidova i veselila se pjeskovitom proplanku. Na proplanku je štapom crtala krugove, dok je okolno nisko grabovo raslinje ovcama nudilo mlade nježno zelene listiće. Ovce su svake godine brstile što bi novo izraslo, pa se grab uzalud trudio pobjeći u visinu. Preostalo mu je jedino da se privija uz kamen i stalno ispušta nove grančice. Postao bi gust kao tepih, pa se kamen ne bi ni vidio.

Glasovi i vika drugih čobana doprli su s brda i podsjetili Iku da treba prebrojiti ovce.

– Jedna, dvi, tri…, dvadeset i osan. Kuku viju, nema dviju, prci be, sad su sve, pjevušila je zadovoljno. Ponovo se vratila crtanju susjedovog psa kojeg je njena majka štapom tjerala kad bi lajao na njihove ovce.

Odjednom Ika ugleda da se jedan grm trese. Trese se, a nigdje vjetra nema. Možda se neka ovca s runom zapelela za draču, pomisli i primakne se grmu. Kad tamo – pas. Veći od susjedovog! Zubima za vrat stiska Bilku. Ovca se koprca nemoćno mašući nogama po zraku.

– Pusti je, to je moja ovca, dreknu Ika odlučno. Svom je snagom štapom udarala po leđima psa. Jednom, dva, tri puta. Pas ispusti ovcu i iskelji zube, a Ika podigne veliki kamen i pogodi ga u vrat. Pas zareži bolno, skoči u stranu i podvuče rep. Tu Iki sine kroz glavu da je rep podvukao kao vuk. Tako se govorilo. Dobro je da su čobani blizu, da se čuju, pomisli.

Nestade psa. Bilkino bijelo runo oko vrata bilo je crveno, ali ona se odmah podigla na nesigurne noge. Drhtala je kratko cijelim tijelom, snažno se stresla i onda munjevitom brzinom otrčala niz ledinu. Ika krene za njom. Našla ju je kako u zavjetrini između smrekovog grmlja mirno pase sa cijelim stadom. Sretna da su sve na okupu, Ika odluči da ih vrati kući.

Kad je iza ovaca zatvorila vrata tora, sjela je na kamenu klupu pored ulaza i olakšano pogledala u široko nebo. Iznenada je obuze strah i misao:

– Što ću sad? Što će reći mater? Ovce se sigurno još nisu najile. Prerano sam ih vratila u tor. Majka mi je rekla da budem kod kuće kad se sunce spusti brdu na sedlo. A ono je bilo još visoko na nebu.

Ika je tražila susjede, zvala ih. Nigdje nikoga!

Glasno plačući, uputi se k roditeljima. Otac je pognut nad ralicom jednom rukom držao ralo, a drugom tjerao volove da vuku. Mlatio je kandžijom po zraku i dovikivao: Ajte moji, ajte! Majka je hodala za njim i u brazdu iza ralice ubacivala jedno po jedno zrno kukuruza. Jedan red tamo, drugi red simo. I tako cijeli dan, treba više dana dok se sve ne posije.

Zaustavili su se kad su čuli Ikin plač. Volovi su mahali repovima i jeli dobačenu travu, otac je sjeo na panj i zapalio lulu, a majka je ćućnula ispred djeteta.

– Šta je bilo?

Ika je kroz suze pričala o psu koji je podvukao rep i o suncu koje još nije sjelo brdu na sedlo. Ustuknula je kad je majka podigla ruku, misleći da sada slijede batine od kojih se ne može pobjeći.

– Neću te, rekla je majka i pomilovala je po kosi.

– Sidi tu. Još malo, pa svi idemo kući, rekla je. Kod kuće je majka Iki za večeru skuhala jedno jaje. Iako još nije bio Uskrs.

– Majka mi je bila dobra, nije me puno tukla, rekla bi svaki put na kraju ove priče. Druga priča je nastala kad je Ika izrasla u djevojku.

– Svi su me tili, kazivala je. Govorilo se da sam lipa. A bila san i spretna, u svakom radu najbrža, u kući i na polju. Sve san od matere naučila, radin i pivan.

 Imala san i jednog momka, tija me oženit. Bija mi je drag. Ali majka je rekla: Nemoj dite moje. Oni su sirotinja, ni kruva tamo nećeš imat. Njegovi su ga natirali da oženi drugu. Tribala in je nevista da radi, pričala je Ika i dodala: A ja nikoga drugog nisan tila. Nisu mi odgovarali.

 Jedan je doživljaj često prepričavala. U jednom dahu, kao noćnu moru koje se ne može osloboditi.

– Jedan dan san čuvala ovce na brdu. Tu su me uvatili, njih šest muškaraca. I oće me vode za jednoga od nji. Otimaju me. Branila san se ka mačka. Oni su jači, drže me za obe ruke, jedan mi stavija ruku na usta da ne vičen. Vuku me. Ne vode me odma k njegovoj kući, znaju da bi ja digla graju. Znala san šta oće, vuć me po brdima do jutra. Ako se do sunca ne bi vratila kući, svi bi rekli da san njegova. Ne bi više bilo povratka kući.

 Pade mrak. U daljini san ugledala svitlo iz nike kuće. Da ne bi vikala, opet mi jedan stavi ruku na usta. A ja ga zubima uvatin za prst. Do kosti san mu ga progrizla. On vrisne i trzne ruku. Zažeže mene u ustima. Ositila san krv i rupu među zubima. Istrga mi zub, ispljunila sam ga.

 Svi smo se pripali. Odali smo niko vrime mučeć, nisan se ni opirala. Ali sve mislin kako ću in umaknit. Opet se vidilo svitlo u jednoj kući u daljini. Kad smo došli malo bliže, ja in kažen da moran pišat. Oni stanu u krug jedan do drugoga, rame do ramena, glava uz glavu, ka jedan.

I savituju se, što će sad. Moraju se odmaknit od žene kad čučne. I donesoše odluku da ja po makadamu oden dvadeset metara naprid, a oni će malo kasnije doći za mnom. Oden ja kroz crni mrak. Okrenen se i ne vidin ih. Slegnen se i na podu napipan kamen. Malo sačekan i bacin kamen naprid, koliko god sam mogla dalje. Dok je kamen pada, ja skočin pored ceste. Čuli su kamen, nisu mene. Protabali su pored mene ka konji i nestali. Jedva san se izvukla iz drače, ruke sve prokrvarile. Otišla san do onog svitla. Tamo su bili mladi ljudi, imali su bebu. Dali mi vode da se umijen i stolicu da sidin. Prid zoru me čovik otpratija do našeg sela, do prvi čobana. Da vide s kin i odakle dolazin.

Ušla san u našu kuću. Ćaća sidi kraj ognjišta. Puši lulu i ne diže pogled. Siden ja i čekan. A on ništa. Ne pita ni kako san. Puši i muči. Nije me pogleda ni kad mu se ugasila lula. Tu samo reče:

– A šta ćeš sad?

Skočila san ka oparena, krenila u drugu kuću, di smo spavali. Prid vratima me zaustavi jedan komšija ričima:

– Više ne vridiš puno, sad moreš i za me.

Pljunila san mu prid noge.

– Miči mi se s puta gnjido smrdljiva, brecnula san se i išla dalje. A on podiže kamenu ploču i baci mi je u leđa. Pala san na skaline. Nisan se više mogla pomaknit, morali su me nosit na kat, na krevet.

 Treći dan je k mom ćaći doša stari Luka s dva čovika. Pita ga, bi li me da za njegovog sina.

Ćaća mu je reka:

– To moraš nju pitat. Ona radi samo šta ona oće.

Tako je Luka doša k meni i pita me, bi li se udala za njegova sina, da će mi bit dobro, sin jedinac, veliko imanje. Sami ne mogu stić obraditi zemlju. Dugo san mučala. I smislila da je bolje otići za mladog i neiskusnog nego za one druge. Rekla sam:

– Oću.

Odveli su me među rukama. Četiri nedilje tamo san ležala, nisan se ni na noge mogla dignit. Tada su me četiri čovika iz sela na drvenin nosilin nosili pedeset kilometara do Šibenika. Tamo mi je doktor iz leđa izvuka šesnest čaša vode. To me povratilo u život.

Moja majka bi na ovom mjestu svaki put duboko udahnula i počela mahati glavom tamo, simo. Kao da se to nije ni dogodilo, kao da se tek probudila iz teškog sna i o otmici priča prvi put.

Majčine priče bile su mi poznate još iz djetinjstva koje sam s njom provela u selu. Ovdje u Berlinu djelovale su nestvarno i stoljećima udaljene od mog novog života. To nema veze sa mnom, to je bilo i prošlo, ja živim sada, povlašteno i privilegirano, mislila sam.

U tri zajednička mjeseca s puno smo obazrivosti jedna prema drugoj pokušavale premostiti odstojanje između nas i čežnju jedne za drugom. Da li ćemo ikada uspjeti u tome? pitala sam se kad sam se s fakulteta vratila u stan koji je bio prazan i više nije mirisao po skuhanom jelu.

Opet sam bila saslika bosiljka ženama iz različitih krajeva Jugoslavije i s njihovim pričama, mnoge su sličile pričama moje majke.

Četiri kata, po tri sobe, u svakoj po četiri žene. Koliko priča! Sestre Ilonka i Piroška, jedna krupna i mirna, druga sitna i uznemirena, bile su iz Vojvodine. Marica je bila iz Dalmacije, druge žene bile su iz južne Srbije, nekoliko iz Bosne.

Neke od njih do dolaska u Berlin nisu vidjele klozet, mislile su da se u njemu peru noge. Kako ćeš pogoditi u rupu? pitala je Stana misleći da se treba popeti na školjku i tada čučnuti.

U frižideru je svaka žena imala svoj pretinac s bravom. U toku jedne večernje kontrole primijetila sam da se iz kuhinje na trećem katu širi intenzivan smrad. Ispod frižidera se nazirao ljepljivi trag. Uzbuđenje je bilo veliko kad je izišlo na vidjelo da je Stana u svoj pretinac ugurala svježe meso, koje je donijela sa sobom, uvjerena da će tamo meso ostati svježe do u nedogled. Jadna ti san, jadna ti san! A samo za me su zaklali mlado prase, kukala je Stana.

Jednom poslije ponoći k meni su dotrčale dvije žene:

– Pobile su se! Viču! Ubit će jadna drugu! Trči!

Otrčala sam na treći kat, odakle je sve do stubišta dopirala vriska dviju sestara. Pozvala sam ih k sebi u prizemlje i strogo im zabranila da govore dok im ja ne dozvolim.

 – Mene su roditelji zamolili da se brinem o njoj, mora me slušati, govorila je starija.

– Šta ona meni ima govoriti? Kao da mi je mama! Ja sam punoljetna i mogu raditi šta hoću, govorila je druga.

Razgovarale smo dva sata i dogovorile da kod svake svađe odmah dođu k meni: Popit ćemo čaj i popričati. Svađe su polako prestale. Njih dvije su bile uredne i marljive i učile druge žene kako se čisti i dobro kuha.

Kod Marijane iz jednog malog sela u okolini Splita nisam uspjela ništa promijeniti. Ona je usred zime kod temperature daleko ispod ništice izlazila na ulicu u jakni s golim trbuhm i leđima. Takva je tada bila moda.

– Obuci se, stradat će ti bubrezi, upozoravala sam.

– Neće mi bit ništa, govorila je.

Znala sam da odlazi u muški dom, koji je bio u susjedstvu. Nakon godinu dana rodila je djevojčicu i odselila u privatni stan. Nitko nije znao tko je otac njenog djeteta.

Susrele smo se u Grunewaldu, na svečanosti gradova prijatelja, berlinske općine Willmersdorf i grada Splita. Pričala je da se udala, da ima još dvoje male djece. Njenoj prvoj djevojčici bilo je već petnaest godina. S ponosom je rekla da ide u gimnaziju.

– Sada možemo prijeći na ti, ponudila sam.

– To ja nikada neću moći, odbila je Marijana.

– Zar se ne sićate kakav ste autoritet Vi bili za nas?

Izvinila sam se. Tada sam imala dvadeset i jednu godinu i bila jako ozbiljna i stroga. Možda i previše.

– Kakvo izvinjenje, pa zato je naš dom bija najbolji od svi domova. Tamo smo bile sigurne od nasilni mladoženja i privaranata. To nam je bilo potrebno, bez ćaće i matere bile smo ka izgubljene, tvrdila je Marijana.

– Kod nas ni ispred zgrade niko nije smija stati. Ispred drugih domova stali su momci i trgovci. A mi se nismo usudile ni pozvati ih u dnevni boravak, podsjetila me.

Pridružila nam se i Ivanka, djevojka iz Marijaninog sela. Poznavala sam je iz velikog Siemensovog doma, u kojem sam radila. Ivanka je poznavala nekoliko muškaraca, koji su rado stajali ispred ženskih domova, zagledali u prozore, dozivali imena svojih poznanica, zviždali s prstom u ustima i dovikivali čim bi se neka pojavila na prozoru.

– Sićaš li se, pitala je Ivanka, neke su žene sidile u minici na prozoru, noge su im visile prema ulici. Bilo je ka na derneku.

Bilo je muškaraca koji su žene pozivali u šetnju ili na ples. Drugi su nudili povoljnu robu. Sjetile smo se jednog kršnog, mladog čovjeka, podsjećao je na Marka Kraljevića. Umiljato se smješkajući, nudio je svoj nakit, lančiće, naušnice, prstenje.

– Bit ćeš još lipša, govorio je.

– Od čistog su zlata.

A sve je bilo samo pozlaćeno. Žene su to znale, ali su i dalje kupovale.

– On se obogatija, sada ima restoran i skupi auto, pričala je Ivanka.

– I drugi su se obogatili na naivnim i neukim ženama. Sićaš se onih s velikim torbama, raširenih po trotoaru? Ili onih, koji su iz prtljažnika svoji polovnih auta glasno nudili sjajne lonce i sintetične roza ili svitlo plave prekrivače za krevete. U modi su bile i velike lutke s porculanskom glavom i dugin loknama, koje su s raširenom širokom haljinom sidile nasrid kreveta.

Žene su u tih ovovjekih galantara i torbara, onih koje je Raos ovjekovječio u likovima svog slavnog dida Kikaša i unuka mu Matana, kupovale poklone za rodbinu i za susjede kod kuće, niti ne pomišljajući na to da kupuju švercanu robu u ljudi, koji svoj kruh svagdašnji ne zarađuju u muci kao one, nagnute nad tvorničkim strojem.

– Svakome moraš nešto donit. Da viruju kako puno zaraduješ i da ti je tamo dobro. Nikada se ne smiš žaliti da netko ne pomisli da si uzalud otišla u tuđi svit, govorila je Ivanka.

Tako su oni, koji su ostali kod kuće, često dobivali slične poklone. I nisu znali istinu, pa su zavidjeli onima, koji su otišli.

2 1 vote
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments