piše: Bosiljka Schedlich
Berlin sam brzo upoznavala. Svaka dva tri mjeseca selila sam se iz jednog dijela grada u drugi. U dva sam Telefunkeova doma stanovala dok sam radila kod Telefunkena, a kad sam kao tumačica radila za firmu Siemens stanovala sam u njihovim domovima.
Moj posljednji, osmi gastarbajterski dom, bio je Telefunkeov. Bila je to lijepa secesionistička zgrada na uglu Wielandstraße i Mommsenstraße, usred građanskog Charlottenburga. Tu sam bila upraviteljica.
U jesen 1971. ženama sam obično oko 16 sati dijelila poštu i nakon toga bih se ponovo zadubila u referat za studij. Jednoga dana me iznenada trgnulo zvono s ulaza u zgradu. Otvorila sam teška, drvena vrata i s nevjericom ugledala moju majku.
Stajala je s torbom u ruci, licem okrenuta prema automobilu, iz kojeg su mahali moja prijateljica Nena i njen muž Pero. Javit ćemo se, nema parkirališta, čula sam Nenin glas dok je auto nestajao iza ugla.
Majko! Okrenula se k meni. Dite moje! Zagrlile smo se. Ti ovdje?!, izustila sam. U stanu smo se ponovo zagrlile. Oči su joj zasuzile, kao kad je iz Divojevića dolazila k nama u Kaštel Sućurac. Zaplakala bi, čim bi ušla u kuću.
Jednom, a bilo je to u trećem razredu osnovne škole, na velikoj pauzi sam je ugledala kako pognuta pod teretom na leđima hoda niz ulicu. Stala sam iza stabla i čekala da zamakne pored susjedove kuće. Znala sam da se okreće, da me traži pogledom. Nisam htjela da druga djeca vide da mi je majka ta žena s kožom tamnom i naboranom od sunca, s crnom maramom na glavi, u crnoj seoskoj odjeći i šandulama, zvanima i gumaši jer su bile napravljene od grube kože i đona od automobilske gume. Čim je ušla u kuću, potrčala sam za njom. Majko! Bacila sam joj se u zagrljaj. Stiskale smo se, a ona je šaputala: Dušo moja, sunce moje, milo moje. Odriješila je konop i na stolicu je s leđa spustila arar koji je jedne zime tkala od kozje pređe. Iz odriješene vreće zamirisali su uštipci, sir, svježi okrugli kruh, dunje… Ta dva tri dana, dok je bila s nama, kuća je mirisala po ručku, sve je bilo čisto i uredno, oprano, posloženo. Rijetko je dolazila, zbog stoke.
S mojim odlaskom u Berlin upraznilo se mjesto domaćice za troje djece i oca, pa je majka s tugom prodala stoku, napustila njive, vrtove i vinograde i za stalno se preselila u Sućurac. Sve naše propada. Naši preci su živili od toga, što smo mi sada ostavili, govorila je. To nije dobro, zemlja nas hrani!
U domu u Wielandstraße sjele smo na kauč, jedna do druge, gledale se i smijale u nevjerici. Da san ovo dočekala, da san ovo dočekala, ponavljala je. Po starom običaju odmah je iz svoje nove putne torbe izvadila vrećicu oraha i badema, dva sira, litru rakije. Sve je naše domaće, da možeš ponuditi tvojin prijateljima. Ispričavala se što je donijela tako malo: Dan prije polaska oni su mi ponudili da me povedu k tebi. Nisan stigla ni javit da dolazin, niti san se stigla spremit kako Bog zapovida.
Da znaš, koliko san se veselila da ću k tebi! I tu zastane, uozbilji se. A Nena i Pero su me razočarali. Nikad to nisan očekivala od njih. Oboje su školovani, imaju i fakultet, prošli su svita. Krivo mi je da san i krenila s njima. Ovo je bilo prvi i zadnji put!
Bila sam iznenađena, htjela saznati što se desilo. Osramotili su me, ponavljala je. Sramota mi je o tome i govorit. Hrabrila sam je: Nisam više dijete, možeš mi reći što te volja. A ona je ponavljal: Eto vidiš, to me i prid tobom stid. Zašto, htjela sam znati. Ja sam bila najviše u selu, a ti u gradu, pa se nismo ni naučile povjeravat jedna drugoj. Govorila sam joj da se meni u domu povjerava četrdeset i osam žena, pa može i ona. Toliko ih tu stanuje? Pa to je šest više nego smo mi imali ovaca, čudila se. Da, upoznat ćeš ih.
Polako sam saznavala što se desilo. Zaustavili su se na jednom parkiralištu uz autocestu. Svi troje smo morali u grm. Ja san se obazirala, ali nisan vidila kako je Pero doša za mnom i uslika kako ćućim s podignutom suknjom. Rekla san da to ne radi, molila ga i kumila. Na kraju san ga i psovala, da se stidi. Od tada su se oni dvoje cilin putem smijali. Govore mi da san prava Vlajina, da ne razumin šalu, da neman kolture. Eto ti njijove kolture! Znan da su ti prijatelji, ali ljudi nisu. Obećala sam joj da ih nećemo posjećivati, niti zvati u posjetu.
Moja Ika ubrzo se sprijateljila sa ženama iz doma, posebno s onima iz Dalmatinske zagore. One su postale njen komšiluk koji je obilazila čim bi žene došle s posla. Za večerom mi je prepričavala što je sve čula. Kao i žene u našem selu, najviše su pričale o ratu. Saznala sam da je Jakin muž kao jedini od petero djece preživio pokolj. Prema Ljutu, selu u blizini Trilja, makadamom se približavala njemačka vojska, pa su se odrasli muškarci sklonili na brdo. Dočuli su da su u Voštanima streljali sve muškarce. Nasreću je tog dana Jakin svekar na brdo poveo svog najstarijeg sina, 13-godišnjeg Ćiru. Učinilo mu se da je porastao.
Kako nisu zatekli muškarce, Nijemci su žene i djecu natjerali u najveću kuću u selu i u njoj ih zapalili. Do muškaraca na brdu dopirala je vriska. Kroz prozore kuće sukljao je veliki dim. Vidjeli su kako žene djecu izbacuju kroz prozor, a vojnici ih opet ubacuju u plamen. Od žene i četvero djece Jakin svekar u pepelu je pronašao samo ključeve koje je njegova žena vezivala za uzicu svoje pregače.
Lomaču je preživjela jedino četverogodišnja djevojčica Ana. Čučala je iza jednog kamena pored zapaljene kuće. Bila je mala, pa je nisu primijetili. Sada, 30 godina kasnije, stanovala je u sobi zajedno s Jakom i još dvije žene iz Trilja. Ana je bila povučena u sebe i nikada nije govorila o svojim sjećanjima, kao da ih je zamrzla. I sada vi radite za Nijemce! ljutila se moja majka.
Majka je za večeru često priređivala blitvu s krumpirima, začinjenu maslinovim uljem i bijelim lukom. Uz to smo jele po jedno prženo jaje. Sve kao kod kuće. Nakon večere dugo smo razgovarale. Majka je rado pričala o svom životu, o nama kad smo još bili mali, o bratu, bebi od šest mjeseci i sestri od dvije godine, koje je noću, kad bi zaspali, ostavljala na brdu u jednoj škrapi, a ona se spuštala u polje i skupljala klasje ječma i pšenice. Odatle se šuljala do sela da isprži i samelje zrnje. Didu Luki, koji je reumom bio prikovan za krevet, priredila bi kašu, a djeci napitak. Bila im je to jedina hrana. I dvadesetšest godina nakon rata tuga joj je titrala u glasu kad je govorila da dida nije uspjela spasiti. Umra je od gladi, nisan mogla k njemu, sve je bilo puno tuđe vojske.
Većinu majčinih priča sam već poznavala. Kao dijete, ponekad bih se poslije večere pritajila na babinom krevetu, zatvorila oči i pravila kao da spavam. Nisam htjela da me majka zatvori u mrak, u drugoj kući, gdje smo na katu spavali, a u prizemlju u izbi držali hranu i piće. Prisluškivala sam kako ona i žene iz komšiluka pričaju o ratu, o muževima. Uz to su prele i plele. Ponekad su pjevale i smijale se. Dok sam slušala, pored kreveta sam na crnom, čađavom zidu gledala male pauke. Provirivali su iz lijevaka svoje bijele paučine, zavučene u rupice na zidu. Sve sam ih poznavala, imena im davala.
Sada, tako daleko od djetinjstva, majci sam povjerila tu tajnu. Da san znala, ne bi ti mene tako varala, rekla je u šali. Da li si ti znala kako sam se bojala mraka? pitala sam. Šta ćeš se bojat mraka, on te čuva, odgovorila je. Od koga? Od svega, niko te ne vidi, reče ona. To mi nikada nisi rekla, prigovorila sam.
Subotom i nedjeljom smo obilazile grad, Zoološki vrt, muzeje, Istočni Berlin i radiotoranj Funkturm, zvani der lange Lulatsch, u zapadnom dijelu grada. Majku je posebno zanimalo, gdje sam sve stanovala i radila. Vozale smo se autobusima, presjedale, pješačile i obišle sve moje domove. Najviše se radovala kad bi posjećivale moje prijatelje, naše zemljake. Da mi se napričat s našin svitom, govorila je. Da, često je u domu bila sama, ja sam bila na fakultetu, žene na poslu. Sama je hodala jedino oko bloka zgrada u kojem smo stanovale. Ko bi se zna vratit, sve izgleda isto.
Svaki dan sam majci morala obećati da ću se požuriti i s fakulteta odmah vratiti kući. Ona bi u tren očistila stan i skuhala ručak. Bilo joj je dosadno. Da sam bar igle ponila, da ti nešto ispleten, žalila je. Zadužila sam ju da svaki dan od poštara preuzima pisma za žene.
Jednom sam je zatekla tužnu. Što se desilo, pitam. Zvoni, poštar. Daje mi pisma. Kao svaki dan. Ali danas mi nudi da potpišen neki papir za preporučeno pismo. Ja mu kažem da ne znan pisat. Ali on me ne razumi, traži da potpišen. Ja mu kažem da curice nisu smile u školu u Lećevicu, da je to sedam kilometara udaljeno, da ima svakakvih muškaraca. On me i dalje nuka da potpišen. Kažen ja njemu da su nas nepismene partizani nakon rata tili naučit pisat i čitat. Obećali su nam i neke štofove ako budemo dobro učili. Bolje bi bilo da nisu! Dujo je podilija štofove samo svojoj rodbini. Meni kaže da nisan dobar đak. A ja najbolja! Bacila san olovku i teku i nisan više tila učit. Radi nepravde. Tu se zamislila. Za stoku i polje, za kuvanje, tkanje, pletenje, nije tribala škola. Danas mi je ža šta san prikinila, ostala san nepismena. U selu ti to ne triba, ali u gradu nepismene drže za lude. Ništa poštar nije razumija. Uze pismo i ostavi ovi papir.
Onda uzdahne i zamišljeno doda: Nije mi jasno kako tako školovan čovik mene ne može razumit, a ja nepismena san sve razumila šta je on reka.
Ako želiš naučiti pisati, uradi to sada dok si ovdje, ponudila sam poslije ručka. Kako ću sada naučit, meni je 59 godina, odgovorila je zamišljeno. Ti si uvijek govoril, da ti se čini da sve možeš. Pokaži sada da li možeš ono što i mala djeca mogu, nagovarala sam je. Daj budi ozbiljna, kako ću učit, ne znan ja njemački, odbijala je. Lako. Učit ćeš na hrvatskom, u ovoj sobi. Ti si đak, a ja učiteljica.
Prihvatila je. Kupila sam bilježnice za prvi razred i na prvu liniju upisala ravnu okomitu crtu, a na slijedeću kosu crtu. Majka je sjedila za stolom i nesigurno je uzela olovku. Bilo joj je to prvi put da u životu u ruci drži olovku. Upisivala je okomite crte i kose crte, jednu do druge. Pa krug, pa kvadrat, pa trokut. Nakon nekoliko dana pisala je slova, najprije velika pa onda mala. Oduševljeno je ispisivala redove i stranice i punila bilježnice. Uz to je samoinicijativno crtala auto kod A, oko kod O. Pravi san prvašić, govorila je zadovoljno, dok sam ju ja hvalila i dijelila joj petice. Uskoro se mogla potpisati, to joj je bilo važno da ne umačen prst u boju. Kasnije je i fotografiju svoje osobne karte potpisala svojim imenom Ika.
Nakraju je naučila pisati i brojeve. To je bilo najvažnije, jer je nakon tri mjeseca u Berlinu na pijaci u Kaštel Sućurcu mogla sve cijene sama pročitati i napisati koliko traži za povrće i voće iz svog vrta.
Ponekad smo odlazile u kupovinu. Htjela sam joj kupiti novu odjeću i obuću. Nemoj se trošit, štedi, tribat će ti, govorila je. Moraš se iz Berlina kući vratiti nova, da te ne prepoznaju, uvjeravala sam ja nju. Kupile smo i kremu za lice, za ruke. Oćeš ti da ti mater bude prava gospođa, komentirala je sa smješkom.
Tri mjeseca od majčinog dolaska u posjetu su nam došli poznanici, koji su radili u Frankfurtu. Mercedesom ih je dovezao Milan, automehaničar. Viđala sam ga prije odlaska u Berlin kad je u našem susjedstvu obilazio svog brata. Moja majka ga je za ručkom upadljivo hvalila. Hvalila je i njegov auto i raspitivala se o tome kada će mu biti gotova nova kuća u Kaštelima. Slijedeći dan gosti su otputovali zajedno s majkom, najprije u Frankfurt, a onda u Kaštela.
O majčinim pokušajima da mi na svoj način pomogne da se udam i stvorim porodicu, da živim onako, kako se kod nas živi, nismo nikada razgovarale. Obje smo znale da svaka od nas ide svojim putem i da nikakav razgovor to ne bi promijenio.