LOŠA ZAMJENA

piše: Bosiljka Schedlich
Siječanj je 1969. Već sam tri mjeseca u Berlinu. U pola četiri posao je gotov. Niz široko stubište radnici, uglavnom žene, naviru prema dvorištu i tamo se utapaju u vlažni, sivi suton. Hladna magla lijepi se na lice.

Uza zid tvorničke zgrade momak i djevojka dijele letke. Pozivaju na demonstracije u znak sjećanja na ubojstvo Rose Luxemburg i Karla Liebknechta prije 50 godina.

Mnogi radnici uzimaju letke i čitaju. Poneki gleda preda se. A ima i onih koji glavu okreću na drugu stranu.

Dva metra dalje stariji muškarac nešto viče dok s otvorenom kantom za smeće lupa po podu. Zašto sam zapamtila njegove sijede obrve i ruke u crnim kožnim rukavicama? Gledam s nevjericom kako neki ljudi letke bacaju u kantu. Listovi padaju i na trotoar, pod đonove. Gaze po licima, kao da ih ponovo ubijaju, pomislila sam. O Rosi i Karlu učili smo u školi, bili su nam sinonimi borbe protiv rata i za mir. I za prava radnika.

Drugi dan to pričam svojoj susjedi. Iznenadila me njena reakcija. Odlučno reče da su oni koji dijele takve letke nezahvalni i da nemaju pravo buniti se i demonstrirati protiv ove države. Ako im nije pravo, neka odu na Istok. Tamo s druge strane zida, tamo su komunisti, takvi kakvi su bili ti Liebknecht i Luxemburg. Neka tamo pokreću revoluciju za radnička prava. Njihovi letci i demonstracije nama nisu potrebni!

Nekoliko dana kasnije, kad sam nakratko podigla glavu s mikroskopa, iznenadio me ukočeni pogled moje susjede. Gledala je prema prozoru s naše desne strane. Tamo se vidjelo samo nebo nad Berlinom. Ali i ostale kolegice za našim stolom, pa i svi radnici u našem odjelu, gledali su prema prozoru. Pogledala sam oko sebe. Kroz stakleni zid vidjela sam radnike u drugom odjelu. Oni su nepomično gledali prema prozorima na lijevoj strani.

Odvraćali su pogled s grupe ljudi koji su u tom trenu prolazili središnjim hodnikom. Dva tvornička majstora i šest mladića. Mladići su imali dugačku kosu, a na sebi ležerne vunene džempere. Sličili su onima koji su dijelili letke.

 Studenti?, pitala sam susjedu. Da, studenti. Dolaze na praksu u našu tvornicu. Ja takve ne bih primila! Bila je uzrujana i odlučna kao nikada do tada. Nisam ju prepoznala. Inače je bila blaga i tiha. Više ništa nisam pitala, mikroskopom sam pregledavala safire za gramofonske igle, ta glatka crna brda.

Razmišljala sam o mom selu. Tamo su svi ljudi bili ponosni ako su poznavali nekog studenta. Posebno ako im je bio rod. Kad bi studenti, uglavnom su to bili muškarci, za praznike dolazili kući, svi susjedi su se jagmili oko njih da ih počaste onim najboljim što su imali i što se uvijek čuvalo isključivo za goste – vlastitim sirom i pršutom, vinom i rakijom. I novac su im davali, za život u gradu. Bar malo, koliko se moglo.

Studenti su bili glasnici napretka, boljeg i lakšeg života za cijelu porodicu, za selo. I za državu. Tako smo učili i u to smo vjerovali.

Nisam razumjela zašto ovdje radnici od studenata okreću glave. Neki radnici su okretali glavu i od nas stranaca. U menzi nisu htjeli sjediti s nama za istim stolom.

Zna li Jure kako oni ovdje gledaju na nas, na našu zemlju? On, jedan od komunista u mom Kaštel Sućurcu, pozvao je nas desetak, primljenih na rad u Njemačkoj na sastanak u Dom kulture. Održao nam je govor i davao savjete:

U tuđini budite pošteni i ponosni predstavnici svoje zemlje, dobro radite i dobro se ponašajte. Strana politika vas se ne tiče. Tko se želi baviti politikom, neka se vrati kući! Mi imamo svoju politiku i ne miješamo se u tuđu. Dodao je još: Posebno morate paziti da ne upadnete u krugove ekstremista. Tamo još ima i naših fašista, oni, koji su pobjegli nakon Drugog svjetskog rata.

Takve riječi od Jure do tada nisam čula. Zvučale su kao upozorenje. Dobro da se brine o nama, išlo mi je kroz glavu. Ali više nisam bila opuštena. Bila sam na oprezu. Kao ovce kad ćute opasnost pa podignu glavu i rašire nozdrve.

Mora da su takve savjete dijelili i u drugim mjestima, pomislila sam kada su jednog dana svi naši radnici odbili molbu njemačkih kolega: Radite danas malo sporije, da nam ostane vremena da kasnije prebacimo normu. Tako ćemo više zaraditi. Naši ljudi su to međusobno komentirali: To je samo njihova politika. Oni samo žele biti bolji od nas i zaraditi više. I radili su još brže: Neka nas Švabe upoznaju i vide što mi možemo.

Moja susjeda je shvatila da postoji nesporazum, pa mi je objasnila o čemu se radi i zamolila me da prevedem: Zarada se ne obračunava po satu nego po tome koliko napravimo. Danas se određuje norma, tj. prosjek, koji svatko mora ispuniti da bi dobio minimalnu zaradu. Tko želi zaraditi više, mora napraviti više od te norme. Zato danas, dok su mjerači u pogonu, moramo raditi nešto sporije.

Ma daj bježi, govorili su naši radnici, ljuti na mene kao da sam ja stala na njihovu stranu. Da oni nama daju savjete?, a neće ni da pokažu koliko oni zarađuju! Prevela sam im i da su oni duže od nas tom poslu. Ništa nije pomoglo. Nijemci su se pogledavali i bespomoćno su, neki i bijesno, slijegali ramenima.

Pišući danas o tom vremenu ne mogu se sjetiti da nam je itko od njemačkih radnika rekao da su do podizanja zida 13. kolovoza 1961. na našim radnim mjestima radili ljudi iz istočnog Berlina. U njihovim očima mi smo bili loša zamjena.

I ne samo to. Između nas i Nijemaca lebdjelo je prešućeno pitanje: Što su oni i njihove porodice radili u ratu? Mi smo došli na rad u zemlju bivših neprijatelja, doduše u miru, ali je rat još živio u svima nama, u Nijemcima i u našima. Mi smo imali svoje doživljaje, oni svoje, mi naše priče, a oni pak svoje, a mi smo imali i partizanske filmove. Htjeli smo im pokazati da smo mi mali bolji i kao radnici, da i na poslu možemo pobijediti njih, velike i bogate. Mi smo i u miru htjeli biti bolji. A morali smo i onima kod kuće pokazati da smo na našoj strani, iako kod njih radimo.

Četiri godine kasnije vodstvo Telefunkena obavijestilo je radnike da se situacija na tržištu promijenila i da od 3000 ljudi moraju otpustiti 1500. Radnici su bili zatečeni, i prestrašeni. Što sada, kuda dalje?, pitali su se svi. Moram li se vratiti kući?, pitali su se naši radnici.

U akciju su stupili predstavnici sindikata. Obilazili su pogone i objašnjavali da otkaza ne mora biti, ali da šefovi žele još veću zaradu pa premještaju proizvodnju na druga mjesta. Govorili su da se svi radnici trebaju učlaniti u sindikat: … koji je toliko jak koliko članova ima.

Naši ljudi su se pogledavali i u grupicama razglabali što im je činiti. Na kraju su se učlanili samo odvažni pojedinci. Kad su kasnije podijeljeni otkazi svim zaposlenicima, kad je pogon zatvoren i zgrada prodana, naši radnici su s ostalima protestirali pred zgradom. Među njima su se našli i oni mladi ljudi u širokim džemperima, s dugom kosom. Sada su dijeli revolucionarne letke s mislima Mao Tse-tunga.

Tako smo dočekali i 1. maj – Praznik rada. Nije se radilo. Praznovalo se. Svatko na svoj način.

Revolucionarno su izgledale dugačke povorke ljudi iznad kojih su se vijorile crvene zastave. Slijevali su se iz pet širokih ulica na ogromnu praznu livadu pred Reichstag-om i zbijali se oko ogromnih provizornih pozornica s kojih su odjekivali borbeni govori visokih sindikalnih funkcionera i socijaldemokrata.

Nakon govora zasvirala je muzika, a oko pozornice su plesale folklorne grupe stranih radnika. Neko vrijeme sam čekala da i naši dođu na red. Nisu se pojavili.

U polukrugu uz rub livade i u više redova bili su postavljeni stolovi, natkriveni ceradom. Tražila sam naše stolove. Bila sam sama i prvi put na toj centralnoj, berlinskoj proslavi 1. maja. Hodala sam od jednog stola do drugog, pored njemačkih, grčkih, turskih, talijanskih, španjolskih i portugalskih informacija zalijepljenih po ceradama i raširenih po stolovima. Uz nacionalni stol, nudili su nacionalna jela i pića. Širio se miris paella, gyrosa, svakojakog roštilja, çay-eva, turskih kava, zvanih Mokka.

Tek sam na kraju pronašla stol na kojem su bile izložene skromne pisane informacije na srpskohrvatskom, odnosno na hrvatskosrpskom jeziku Savjetovališta za jugoslo(a)venske radnike Njemačkog saveza sindikata.

A gdje su naši?, pitala sam.

Nas dvoje smo svake godine ovdje po službenoj dužnosti, rekla je Marija.

 Od naših nitko ovamo ne dolazi. Oni su od 14 sati na pravoj fešti u Goethepark-u, u Weddingu. To moraš vidjeti, tu se slavi kako treba, preporučio mi je Ratko.

Često sam prolazila Goetheovim parkom uživajući u njegovom miru. Tamo su šetači rijetkost. Ljudi ostaju u prostranom, susjednom Narodnom parku Rehberge. Tog 1. svibnja već sam iz daleka čula glazbu. Cesta je bila puna automobila, neuobičajeno za tu ulicu bez kuća.

Dužim dijelom uz cestu rasteže se blaga travom obrasla uzvisina. S podnožja, od ulaza u park, širi se pogled na livadu i puteljke koji se savijaju oko humaka. Tog je dana sve bilo ispunjeno ljudima. Stajali su i sjedili u grupama, djeca su trčkarala, bacala lopte. Sa popločenog polukruga uvučenog u šumarak, a nasuprot ulazu, uzdizao se dim i širili se mirisi mesa. Roštilj do roštilja, ražanj do ražnja. Neki od njih i na travi.

Stajala sam tu, daleko od pogleda na ogoljele janjce, koji su se vrtjeli uz vatru.

Odjednom se sa svih strana oglasio poziv: Idemo, idemo. Ajde, muzika! I zasvirala je muzika iz pet harmonika raspoređenih na uzvisinama, da se čuju i tamo dokle oči ne dopiru. Muškarci i žene širili su ruke u splet Kozaračkog kola. Oj Kozaro, joj, oj Kozaro, širi svoje grane, pa sačuvaj, oj pa sačuvaj mlade partizane, orilo se iz svih grla. Kolo se savijalo oko uzvisina, preko uzvisina, po livadama i puteljcima. Cijeli park bio je pun Jugoslavena, nigdje ni jednog Turčina, Talijana ili Grka. Rijetki Nijemci bili su bračni drugovi, moj Švabo, ili moja Švabica.