Igor Divković
Prolazim kroz svoju dušu
kao kroz polje,
zeleno,
blago,
k’o sunce drago.
Zuje insekti.
Pjevaju ptice.
Pokoji anđeo proleti.
Kažem sam sebi:
sjeti se proljeća,
behara,
trava,
bijelih bašči pred
vjenčanje.
Tad sam sanjao
dubine svemira,
dubine nemira,
dubine dubina.
Sad,
s visina,
prolazim kroz svoju
dušu
kao kroz polje,
od snijega bijelo,
od bjeline pusto.
Vjetar mi šapuće:
Bit‘ će bolje!
Po si
pa si ust’o.