Igor Divković
VINKA
Sanjam,
ali ne kao prije
da grki grk,
grleno,
gitaru grli,
zategnute joj strune
dira,
da anđeoski zvuci
sipe s visina
iz nebeskih dubina,
da srebro mjesečine rosi
san vinograda,
tankoćutnost loze,
da zreli grozdovi
velika zvjezdana kola
voze.
Potražit ću te,
sasvim sigurno,
dok mošti vinograda vriju,
dok umorni vinogradari sniju,
dok im dugokose kćeri bdiju
u mekom mraku.
Potražit ću te
među njima,
rumenijima od vina,
sjajnijima od rubina,
opojnijima od tanina,
od hedonine ode
radosti
u ustreptalom zraku.
Potražit ću te,
ali
ne kao prije.
Ove ću noći
doći.
Neću zaboravit ništa,
od svašta,
što sam kanio da ti dam.
Traminac tame
tamburu drma,
a jutro je još
u Japanu.
Raskinuti su lanci.
Vrište vranci
i ružice
i smederevke
i crni cigani na cesti.
Tamo ću te svijati
svilokosa.
Tamo ću te zlatiti
zlatokosa,
da kao list treperiš,
da uzbuđena
šaptom poželiš
da krv vina
teče,
teče,
teče…
__________
TRS SE TRSI
Trs se trsi,
travanj vrsi,
proljeće je,
miri cvijet,
vinogorje
svud zeleni
k’o sav savcat
biljni svijet.
Trs se trsi,
nebo mrsi,
past će kiša,
oblak crn,
vreteni se
i zameće
grozd do grozda,
bobak, zrn.
Trs se trsi,
struje srsi,
koža mi se
ježi svud,
vinogradom
slavuj pjeva,
pjesnička mu,
ptičja, ćud.
Trs se trsi,
loza lozi,
čokaljčetu
čokot suzi.
Rubin ruji,
pjesma bruji,
pjevaju mu
druzi, bozi.
_________
VINOGRAD ŽELJA
Dolazi septembar
u vinograd želja,
jesen polako zri.
Vječna je ljubav
zemlje i loze,
vječno je sunce,
jesmo li mi?
Dolazi septembar
u vinograd snova
Hrvati bi kazali
rujan ruji,
vrišti berba,
vrije mošt,
pijano tambura bruji.
Dolazi septembar
uzdahnu ona,
grožđe se zlati,
sveti do boli.
Kronos kaplje tika–taka
dal’ me još sanja?
Dal’ me još voli?