tekst: Žarko Delač
Skoro svakodnevno koristim zagrebačku obilaznicu i držim nevjerojatnim kako još do sada odgovorni iz Hrvatskih cesta nisu reagirali s ciljem poboljšanja njezine protočnosti. Stoga je za pozdraviti odluku da će se do ljeta zaustavni trak pretvoriti u vozni i omogućiti kamionima vožnju u jednoj traci.
Ostaje pri tome još nekoliko pitanja, a s obzirom na to da je netko davno rekao kako je ključ mudrosti postaviti prava pitanja sigurno je da i odgovoriti na njih nije ništa manje mudro.
Tako se nameće logično rješenje ili odgovor da se ogromni broj kamiona koji putuju duž Hrvatske od Tovarnika do Bregane zamijeni prijevozom tereta željeznicom. Uz osjetni doprinos zaštiti okolišu, smanjenju nesreća na autocestama i njihovom oštećenju cestovni bi promet bio protočniji. Zašto se takav model prijevoza ne primjeni ili bolje rečeno zbog čega se od njega odustalo, a nabavljeni vagoni prodani ispod cijene, još je jedno pitanje za institucije.
Nadalje, u kontekstu gužvi na zagrebačkim cestama, vrlo je lako uočiti kako osim vozača u vozilu uglavnom nema putnika. Kako je opće poznato da se u brojnim državama stimulira zajednički prijevoz ili bolje rečeno, destimulira pojedinačna vožnja, koji je odgovor da se o tome kod nas ne vodi briga?
Esej o cestovnom prometu završavam pitanjem vezanim uz vozila koja dime kao parne lokomotive ili stvaraju buku poput vatrometa. Kako su ova prometna sredstva zadovoljila kriterije na tehničkom pregledu? Kontrolira li ih netko tijekom godine i postoje li zakonski uzusi da se to spriječ? Na ova pitanja trebali bi odgovoriti oni koji su za to plaćeni. Zaposlenici za koje svi izdvajamo sredstva da bi imali redovite plaće, ugodnu radnu atmosferu, komforna službena vozila i naravno, plaćene prekovremene sate i dnevnice.
No izgleda kako pojedini zaposlenici tih institucija više vode brigu o sebi i svojim istomišljenicima okupljenima u raznim opskurnim i tajnovitim udrugama i društvima. Pri tome čim je nešto tajnovito odmah je i sumnjivo jer ako je nešto pozitivno i korisno nema razloga za skrivanje i tajenje.
Pri tome se može usporediti pozitivan primjer udruge koja brine između ostalog o starom gradu Ozlju i zaštiti spomenika i tradicije u Zagrebu koja se naziva Družba Braća Hrvatskog Zmaja. Za razliku od onih koji imaju potrebu tajiti svoje članove i aktivnosti, ova ja udruga javna i svoje djelovanje objavljuje i na web stranici. Stoga svi koji nisu sposobni transparentno i javno obnašati svoje funkcije, a da su pri tome u sukobu interesa s privatnim životom ne bi smjeli biti na odgovornim i od društvenog interesa važnim radnim mjestima.
Tako će se osloboditi prostor za zaposlenike koji će sve svoje potencijale usmjeriti na rješavanje problema u svojoj radnoj okolini, a ne prvenstveno izvršavati naloge svojih spiritualnih i sektaških vođa. Tada će biti i sve manje neodgovorenih pitanja i razloga da se ona postavljaju ili će ih moći postaviti samo obrazovani i educirani stručnjaci, a ne i laici. Njima će još jedino preostati prostor političkog djelovanja koji ne poznaje razliku između intelektualca i osuđenih kradljivaca, nasilnih prosvjednika ili akademika što je u neku ruku ljepota i blagodat ove sociološke i ljudske djelatnosti.