piše: Marica Žanetić Malenica
Sjedimo Anđelka i ja, za stolićem postavljenim na ulazu u osnovnu školu u mjestu kraj Trogira i potpisujemo se u bilježnice, blokiće, listove, komadiće nevješto iskidana papira… Okružene smo učenicima od prvog do četvrtog razreda kojima smo sat prije čitale svoje pjesme za djecu.
Ovo je tek jedan od naših nastupa pred djecom nižih razreda osnovnih škola, koji se ostvario otkad smo osmislile mali zajednički projekt – približiti djeci stihove koje smo za njih napisale.
Zašto je nama, koje većinom pišemo stihove za odrasle, stalo do predstavljanja ovog znatno manjeg dijela naše poetske niske? Pa, vjerojatno zato što djecu ne možete zavarati. Oni vam neće povlađivati iz kurtoazije niti reagirati na ono što im govorite, ako ih niste zainteresirali.
Djeca su iskrena, otvorena, bez dlake na jeziku. Pa tako pitaju za godinu rođenja (zaključe da ste stariji od njihove bake), kojim se sportom bavimo, predlažu nam da pišemo pjesme o njihovoj školi, nogometu, njima… I zato volimo dopasti se djeci. A ova navala na nas da im damo autogram kako bi se doma hvalili da su upoznali prave, žive pjesnikinje, a ne one iz knjige koje znaju samo po imenu, neprocjenjiv je osjećaj. I volimo ga uvijek iznova doživjeti.
Došle smo u ovu školu po pozivu tamošnje knjižničarke, mlade i vesele žene, koja se trudi učenicima približiti pisanu riječ na različite načine, jedan od njih je i ovaj susret. Po završetku druženja s djecom nastavljamo se družiti u knjižnici gdje za svog sina kupuje moju knjigu s pjesmama za djecu „Četiri čarobne riječi“. Osjećam se sretnom što joj se knjiga, kao stručnoj osobi, sviđa i smatra je pogodnom za darivanje djeci.
A malo je trebalo da ova knjiga ne bude tiskana za javnost.
Pjesme objavljene u njoj počela sam pisati kada se rodila moja unučica Eva, a ja prvi put postala baka i ćutila daj divan praroditeljski osjećaj o kojemu su mi pričale moje prijateljice koje su tu titulu ponosno ponijele godinama prije.
Eva se rodila u Zagrebu, a s nama u Splitu je s majkom bila prvih nekoliko mjeseci, do svojega prvog rođendana kada je završio kćerin porodiljni dopust. Dok je bila uz mene napisala sam nekoliko pjesmica, sve u prvom licu jednine, kao da izlaze iz njezinih ustiju koje su se tek učile izgovoriti prve riječi. Činilo mi se simpatičnijim da ono što sam htjela reći spontano iziđe iz njezinih malih usta. Iskoristila sam tu veliku prednost dječje nevinosti, naivnosti i bezazlenosti.
Kada je otputovala za Zagreb viđala sam je otprilike jednom mjesečno. Uz ono što bih osobno čula, vidjela i doživjela boraveći uz nju za stihove sam koristila i ono što su mi revnosno, riječju i slikom, dojavljivale moje dvije vrijedne suradnice – kći i druga baka.
Tijekom nekoliko godina pjesme su se nizale različitom dinamikom i postupno se slagao svojevrsni vodič kroz Evine rane godine, one kada je počela otkrivati sebe i svijet oko sebe.
A onda se prikupilo njih 59 (toliko sam imala godina kad sam postala baka) dostatno za odluku da ih ukoričim i njima darujem Evu za njezin peti rođendan (2016.). Tako je nastala prva verzija knjige naslova Ovako to Eva vidi, tiskana u vlastitoj nakladi u 20 primjeraka bez ISBN-a i CIP zapisa. Dospjela je tek u ruke rodbine i bliskih prijatelja jer je bila ilustrirana fotografijama iz našeg obiteljskog albuma. Međutim, očito joj nije bilo suđeno da ostane anonimna.
Naime, na promocijama jedne druge knjige, zbirke biografskih priča 62 autorice Na ovo sam baš ponosna u kojoj je objavljena i moja priča, pročitala sam u nekoliko navrata i poneku pjesmu iz ove knjižice za internu uporabu, što je publika odlično primala. Osobito zanimanje je vladalo za pjesmu Četiri čarobne riječi. Prilazile su mi učiteljice i profesorice hrvatskog jezika i tražile da im dopustim čitanje te pjesme njihovim učenicima i tražile da kupe knjižicu. Svjedokinje takvih reakcija na moje pjesme za djecu počele su me nagovarati da izvornu knjigu Ovako to Eva vidi donekle preradim i prilagodim širem krugu čitatelja odnosno da bude dostupna i ostaloj djeci.
I tako je nastalo ovo skraćeno izdanje, naslovljeno Četiri čarobne riječi, za koje se točno zna koje su. U mojemu slučaju bile su: skrati, izbaci, ubaci, objavi! Nova inačica prvotne knjige sadrži 45 pjesama, s tim da sam nekoliko pjesama doradila, odnosno naknadno napisala kako bih Evu dopratila do polaska u školu (u vrijeme njezina tiskanja imala je sedam godina i išla u prvi razred). Naravno, obiteljske fotografije zamijenjene su Evinim crtežima koje je nacrtala od četvrte do sedme godine.
I tako, sve je krenulo od moje želje da za svoju prvu unučicu osmislim nešto originalno kao trajan zalog naše veze. A onda se otelo kontroli i rezultiralo izmijenjenim uratkom namijenjenim široj čitalačkoj publici. Pisane s blagom dozom humora i kritike, ove pjesme nisu namijenjene samo malima. I mi veliki se u njima lako prepoznajemo. Ujedno, ovom knjigom Eva i ja postajemo i suradnice, čime nadograđujemo naš osnovni unuka-baka odnos.
Kada je knjiga promovirana 2018. u Splitu i kada mi je Gradska knjižnica Marka Marulića prva otkupila deset primjeraka mislila sam da sanjam. Kada je poslije došla u brojne dječje ruke znala sam – učinila sam pravu stvar.