Dragan Gortan
ponekad moja majka
samotne večeri krati
gledajući stare fotografije
u kutiji od cipela
na srebrnom bromidu
svjetlom zamrznuti trenuci
pa odlazi na počinak
sa smiješkom na usnama
da cijelu noć sanja život
dok se noć jutru primiče
sanjajući ruku ne pomiče
da hladni jastuk ne dotakne