Igor Divković
ADAMOVA ENIGMA
Plavi se
dubina
svemira.
Daleki
obzor
modro plav.
Širina
neba
nebeski plava,
za velikog
meštra
i malog
mrava.
Odozgo,
dolja se
doima
plošno,
tako prolazno,
tako trošno.
Odozgo,
dolja se
doima
grješno,
djetinje slabašno,
djetinje smiješno.
Valja mu,
ponovo,
dolje,
u dolju,
udovi Evi
u čast.
Rano,
jutrom,
proći
dolinom suza,
ponijeti
zlato,
tamjan
i mast.
LJUBAVNI CONTO
Puno sam manji,
nego se čini.
Nemam ja tu
korpulencu.
Da nisam zaljubljen,
kao što jesam,
ne bih bio
ni blizu
toj visini.
Da nisam grijan
ljubavnim žarom,
bio bih hladan
kao led,
ne bih se činio
božjim darom,
ne bih bio
sladak
k’o med.
Da nisam zaljubljen,
kao što jesam,
u rajsku Evu,
u Šeherzadu,
u Unu,
ne bih znao za muzikalnu ševu,
za sladoled i čokoladu,
za zlato ljubavi
na svom računu.
KAO U SNU
Kad hoda
lakonoga je,
dugonoga je,
nevjerojatna,
kao san.
Kad sjedi
u nebo gledi,
nebo osluškuje,
kao ljubavnika
iz sna.
Kad leži,
krevet joj je
prekratak,
preuzak,
pretijesan za njen san.