tekst: Martina Budmir
Kažu mi često posljednjih dana:
“Bubi, što se s tobom događa!? Pa ti si se totalno promijenila!”
Nasmijem se i uzdignute glave odem dalje. Uz šeretski osmjeh koji povremeno ne uspijem skriti, a u duhu novopečene mene, ni ne pokušavam.
Vječno pitanje: Mijenjaju li se ljudi? Može li dobrodušna slatka (da, da, znali su me i tako etiketirati) bubica postati kukac kojeg želite zgnječiti đonom svoje cipele?
Ili obrnutom logikom: Treba li bubica cijeloga života dozvoliti da ju, bila ona kriva ili ne, gazi svojim đonom tko god stigne ili treba i takva beznačajna i naizgled mala viknuti: “Ne može! Ne dam da me gaziš!”, prije no što ju ionako zgaze?
Reče mi nedavno kolegica, s kojom sam na putu provela nekoliko dana, da sam uvijek uviđavna, za njen ukus i previše. Nije me to potaklo na promjenu. Promjene te najčešće dočekaju bez neke posebne najave, potvrđujući moju teoriju da su samo dio prirodnoga procesa, sazrijevanja, odrastanja. A ja sam u mnogočemu odrasla prekasno.
Je li uzrok tome to što sam, zahvaljujući svojim roditeljima, imala gotovo idealno djetinjstvo, gotovo netaknuto ružnim stvarima koje nažalost mnoga djeca proživljavaju? Čak je i rat zaobišao kraj u kojem živim, a većini mojih vršnjaka u mome mjestu najveća je trauma bila što zbog rata nismo mogli na maturalac. Bilo je naravno i onih koji su rat proživjeli u njegovom najgorem obličju.
Ili je uzrok moje još uvijek nedovoljne odraslosti u tome što mi je gotovo sve u životu poprilično išlo od ruke? Ili je i to stvar perspektive? Jer kad nekome pričam životnu priču svoje obitelji, ne čini se baš ni toliko lakom a pogotovo ne idealnom.
Nisam psiholog, ali vjerujem da se ipak radi o finoj kombinaciji svega u kojoj glavnu riječ vode karakter i odgoj. Život bi svima bio puno ljepši kada bismo naučili prihvaćati karakterne osobine drugih i kada ne bismo druge ljude pokušavali nasilu ukalupiti i tražiti u njima svoj odraz u ogledalu.
Odgajajući svoje dijete, opet, svjesno ili nesvjesno, radim isto što i moji roditelji. Učim ga da se s poštovanjem odnosi prema svima, da radije ne odmaže ako već ne može pomoći i da nikome ne čini ono što ne želi da drugi čine njemu. Tri vrlo jednostavna postulata, bila ona utemeljena na religiji, osobnoj filozofiji ili zdravome razumu (pri tome ne mislim da religija ili nečija osobna filozofija isključuju zdrav razum, bar ne po defaultu ;-).
Misli bježe brže no što ih stižem pohvatati, pa se tu ipak vraćam na ono što me potaklo napisati ove retke. Dakle, Bubi nije odustala od toga da se trudi biti pristojna i uviđavna. I dalje, nadam se, ne vrijeđam druge i nastojim ih (barem ne namjerno) ne povrijediti. No s napunjenih 45 kao da su nestali neki lažni obziri, kao da je lakše reći NE ili reći “bobu bob, a popu pop”. I to s takvom mirnoćom i tako prirodno da istovremeno i iznenadim samu sebe, a i osjećam se kao da baš tako treba biti i da je možda odavno tako trebalo biti.
Mislila sam da sam bila ispunjena ostvarenjem nekih svojih ciljeva poput završetka studija, uspjeha u “karijeri”, nalaženjem srodne duše, rađanjem djeteta, ali tek sad osjetim da je to to, da sam ispunila svoje JA. A što je drugo JA svakoga od nas, nego biti ono što uistinu jesi!
Ponavljam, nemojte sada pomisliti da sam odjednom bezobrazna prema drugima, da nekoga namjerno povrijeđujem (NIKADA to ne bih namjerno činila). Ne, nego jednostavno u datom trenutku kažem istinu koja ionako svima visi nad glavama. Ja, koja sam najdjetinjastija i najnezrelija, ju na kraju imam petlju izgovoriti. I svi kao da postanu zahvalni što je istina konačno izgovorena! Ili je to možda upravo zato što samo djeca imaju petlje viknuti: “Kralj je gol!”
Pojma nemam! U nadi da se niste pogubili u ovom mom pokušaju mini autopsihoanalize, koračat ću dalje ovim neistraženim stazama nadajući se da će ova bubica ipak biti dovoljno “slatka” da ju na koncu ne zgazite. Tko bi vam onda govorio istinu koja lebdi tu negdje i samo ju treba staviti na stol ;-)?