Julijana Marinkovik
Ne znam da li umijem
izbrojati svaki trag
što je potreban
da ga ukrade oko
prije nego li krenem
da ti nudim grijeh
rađanja ludih putovanja
unatrag u tisini molitve
da te pokrijem mirisom
nekog gluhog doba
u predskazanju jednog
zaboravljenog pjesnika
.
A ne znaš da li netko te
progoni trazeci moc
da izjednači drugi svijetizmeđu vremena
što se množi sa daljigdje nas prolaze svi mostovi
na malom prostoru
Možda tvoje mjesto
u sredini je bezvremena
da tamo potražiš zrno svijetla
što se promalja iz pustinje
rišući krug
pregrštom praznine
.
Pa zar nije
i onaj dio u tebi nebesko mjesto
potpuno mirno da rasplamsaš pticu
što rasprskat će se u visine
svetog iskona kad nista
više neće biti svejedno
tada, i bez povoda
promijenit ćeš ognjište
svoje sudbine.
.
”Na nebu kopno”
31.10.2011.