Lada Franić
ljudi u kavezima
koje su skupo platili
gledaju me kao da
nosim rješenje
.
jedino što nosim
jest vlastita koža
moje hodočašće je
sitno i nebitno
još sam živa –
topla i vruća.
a to se razumijeva
kao bunt
protiv svanuća
vjetar me struže.
shvaćam
nisam ukorijenjena
dovoljno
duboko
treba me bušiti
da dubina dobije
dovoljno
mraka
cesta ispod mene
mrka i čvrsta
odavno pusta.
ostala je samo
namjera da
odem
prokrijumčarila se
kroz kosti
stoljetnih kostura te
plaća račune
sadašnjem
trenutku.
gledam
kako
glumimo
život.
guram dalje
svoj satelit
kroz izgubljene orbite.