piše: Lada Franić-Glamuzina
Draga Sonja,
umro je veliki Ivan Kožarić. Jučer, 15. studenoga 2020.
Kad ode genijalac i veličina kojoj Picasso nije ni do struka, onda bi civilizirana zemlja trebala proglasiti Dan žalosti.
Iako j e umro u 100-oj godini života, draga Sonja, jako sam tužna. No, tješi me činjenica da je za života ostavio trag besmrtosti i osigurao vječnu slavu svojim kiparskim i likovnim djelima.
Bio je kao nitko. Nije bio samo hrvatski umjetnik, njemu je granica bila nebo, bio je umjetnik cijeloga svijeta…
Imao je onaj poseban nedokučiv poriv i talenat da sve što dotakne postane umjetnost.
Draga Sonja, sve što je radio oplemenio je svojom umjetničkom iskrom, a kad bi progovorio i pričao izgledao je kao obični djed, skroman čovjek, izgledao je k’o moj susjed vinogradar, nikad čovjek za njega ne bi rekao da je najveći.
Njegov umjetnički rad bio mu je kao disanje, nešto spontano, urođeno. Stvarao s lakoćom, tako se meni činilo.
Iskreno i duboko sam se divila njegovom radu, draga Sonja.
Čak kad je u Muzeju za suvremenu umjetnost na svojoj izložbi sjedio u svom izložbenom ateljeu, što je bio genijalni i posve autentičan izložbeni eksponat, on je i tada u tom prostoru udisao i odisao dubokom umjetnošću i originalnošću, i on sam je u tom prostoru bio unikatan izložbeni eksponat…
Ni danas ne mogu prežaliti što mu se nisam imala hrabrosti obratiti, ali ispred takve veličine koju sam u jednom trenutku zapanjena zapazila kako sjedi u kutu svog ateljea, ja sam se blokirala, izgubila hrabrost i nisam mogla progovoriti ni dobar dan… Pogledavala sam ga, da, ali nisam smogla hrabrosti… pregledala sam svaki detalj tog nevjerojatnog ateljea… osjećala sam se k’o djevojčica koja je zalutala u zamak pun čarolije i bila sam istinski impresionirana, kao u bajci, draga Sonja.
Ali bila sam kukavica i izašla, srce mi je lupalo ko ludo…
Mislila sam se vratiti, a onda mi je neki moj unutrašnji glas govorio: Ma, on ti je tamo samo izložbeni eksponat, ne smiješ, on sigurno nije tamo da priča, nego samo sjedi.
Neću to sebi oprostiti nikad.
Mogla sam ga pozdraviti.
Mogla sam mu reći da ga jako volim.
Mogla sam mu reći da mu se divim.
Da je genijalan…
Ništa nisam rekla i sad mi je krivo…
Laka mu zemlja.
Draga Sonja, danas je tužan dan.
Pozdrav iz Zagreba koji je izgubio veliko srce i praznina koja je ostala neće se moći nadoknaditi.
Znaš, ima ljudi koji s ne mogu zamijeniti, draga Sonja.