piše: Nikola Bašić
Vis/E pa nije lako ponavljati se, u pisanju, u ova vremena, kad toliko toga prolazi neprimjećeno. Kaže mi supruga: –Ma tko već i čita nešto što dolazi kao pouka, kršaćanska pouka?
Don Luka i don Ivan, pišu li ga pišu političke komentare i još toliki, pa i laici. Kao da je tu težište problema svijeta, pogotovo kod nas u Hrvatskoj.
Gdje je kraljevstvo Božje danas? Je li tu blizu, pa da se toliki obrate ili je tako daleko, a osobito zbog zauzimanje velikog svećenstva (aluzija na ono izraelsko za početka kršćanstva kad je progonilo apostole zbog čudesnih znakova) da se udalji ili isključi karizmatike poput velečasnog Sudca?
Evo primjer iz sv. Pisma odnosno iz Djela apostolskih: „A preko ruku apostolskih događali su se mnogi čudesni znakovi u narodu, tako da su čak na ulice iznosili bolesnike te ih postavljali na postelje i nosila, da barem sjena Petrova, dok je on prolazio, padne na nekoga od njih. A i mnogi su dolazili iz gradova u okolici Jeruzalema i donosili bolesnike i one koji su mučili nečisti duhovi. I svi ozdravljahu“. (Djel. 5, 12-12b)
Što hoću reći?
Ako vlč. Sudac ili fra Ivo Pavić na svojim seminarima Kristovom snagom nekoga ozdrave ili čine nekakve čudesne znakove, čini se da njihovi nadležni, osobito kod Suca imaju problema kao i oni hramski svećenici i starješine u Petrovo doba, pa zabranjuju da se tako što događa van njihova dopuštenja.
Zar Krist nije rekao apostolima da će se poslije njega događati i još veća čudesa i znakovi? Da, i već se to događalo kod ozdravljena bolesnika iznešenim na ulice u posteljama, kad ih je Petrova sjena ozdravljala, a ne samo dodir, kao žena koja se dotakla Krista i bila je izliječena od bolesti krvarenja.
Evo još jedan primjer:“Jednom, obilazeći sve crkve, Petar dođe i k svetima koji življahu u Lidi. Ondje nađe nekog čovjeka imenom Eneju koji je osam godina uzet ležao na postelji. Petar mu reče: „Eneja, ozdravlja te Isus Krist. Ustani i prostri sam sebi!“ I odmah ustade. Vidješe ga svi žitelji Lide i Saronske ravnice te se obratiše Gospodinu.“ (Djel.) Dakle, Petar ozdravlja Eneju po Kristu, ali uz tolika obraćenja iz Lide i Saronske ravnice.
Zamislimo na trenutak biskupa Valtera Župana da prolazi ulicom nekog grada i da toliki položeni bolesnici ozdravljaju tek po njegovoj sjeni koja se na njih spušta.
O ne, njegov vlč. Sudac stvara mu nepriliku da se tako što dogodi njegovim polaganjem ruku i molitvom nad bolesnikom.
Viknuo je jednom sv. Pavao:“Jao ako ne propovjedam Evanđelja!“ A kod mnogih biskupa je jao ako netko (karizmatik) propovjeda Evanđelja! A propovjedati Evanđelje bez dokaza, da je tu Kraljevstvo Božje (čudesa i znakovi) i nije propovijed nego nešto onako naučeno se interpretira što se je od nekoga čulo odnosno naučilo. A što od toga ostaje kod onoga kome se to propovijeda vrlo je upitno.
Netko će reći da je ovo prestrogo o biskupima kad je riječ o vlč. Sudcu, ali nisam primjetio da se naša HBK usprotivila biskupu Županu da ne priječi Sudcu propovijedati Evanđelje, ali u onom smislu kad je riječ o približavanju Božjeg kraljevstva uz čudesa i znakove.
Prije bih rekao da se susprežem da ne napišem još radikalnije i kritičnije, jer događaji u Međugorju upućuju da biskupi kod nas veoma zatajiše svoj apostolat.