“Ne možemo nastaviti svatko za sebe, već samo zajedno“, rekao je između ostalog Papa Franjo u nagovoru uz Urbi et orbi.
Vatikan, Trg sv. Petra, 27.03.2020./ “Uvečer istoga dana…”, tako započinje Evanđelje, koje smo čuli. Već tjednima se čini kao da je sišla noć. Gusta tama nadvila se nad naše trgove, ulice i gradove. Preuzela je naš život ispunjavajući sve zaglušujućom tišinom i pustom prazninom, koja sve paralizira. To se može osjetiti u zraku. Može se osjetiti u gestama, u pogledima. Uplašeni smo i dezorijentirani.
“Poput učenika iz Evanđelja iznenadila nas je neoočekivana i bijesna oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istom čamcu, jednako krhki i dezorijentirani, ali istovremeno vrijedni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni uzajamne utjehe. Na tome brodu, svi smo… svi. Kao i učenica, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: „ginemo“, tako smo i mi shvatili da ne možemo nastaviti svatko za sebe, već samo zajedno.
Lako se možemo prepoznati u ovoj pripovijesti. Ono što je teško razumjeti jest Isusov stav. Dok su učenici, prirodno, uznemireni i očajni, on je na krmi, dijelu čamca koji tone prvi. I što radi? Unatoč metežu, on mirno spava, pouzdajući se u Oca – to je jedini put u Evanđelju kada vidimo Isusa kako spava. Probuđen, nakon što smiri vjetar i vode, obraća se učenicima koreći ih: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“
Pokušajmo razumjeti. U čemu se sastoji nedostatak vjere učenikâ, koje je suprotan Isusovu povjerenju? Oni nisu prestali vjerovati u Njega, u stvari ga prizivaju. Ali da vidimo kako ga dozivaju: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ Nije te briga. Oni misle da Isus ne mari za njih, da se ne zanima za njih. Među nama, u našim obiteljima, jedna od stvari koja nas najviše boli jest kada čujemo kako nam govore: „Zar te nije briga za mene?“. To su riječi koje bole i koje izazivaju nemir u srcu. To će također uzdrmati i Isusa. Jer nikoga nije više briga od njega. Zapravo, jednom pozvan, on spašava svoje obeshrabrene učenike.
Oluja raskrinkava našu ranjivost i razotkriva one lažne i površne sigurnosti na kojima smo izgrađivali naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo ostavili uspavanim i odustali od onoga što hrani, održava i jača naše živote i našu zajednicu. Oluja je razotkrila sve nastojanja da zapakiramo i zaboravimo ono što je hranilo dušu naših narodâ; svi ti pokušaji anesteziranja s prividno spasonosnim navikama nesposobnim vratiti se korijenima i prizvati sjećanja naših starih, lišavajući sami sebe imuniteta potrebnog za suočavanje sa nevoljama.
S olujom je otpala šminka onih stereotipa kojima smo maskirali svoj „ego“ uvijek zabrinuti za vlastitu sliku; i još jednom ostala je otkrivena, na vidjelo je izašla, ta blagoslovljena, zajednička pripadnost kojoj ne možemo pobjeći: pripadnost braći.
„Zašto se bojite? Kako nemate nade?“ Gospodine, tvoja Riječ nas ove večeri pogađa i tiče nas se, svih nas. U ovom našem svijetu, koji Ti voliš i više od nas, kretali smo se unaprijed punom brzinom, osjećajući se snažnima i sposobnima u svemu. Pohlepni za profitom, dopustili smo da nas obuzmu stvari i omami žurba. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali plač siromašnih i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo bez razmišljanja misleći da ćemo ostati zdravi u bolesnom svijetu. Sada, dok smo u uzburkanom moru zazivamo te: „Probudi se Gospodine!“.
„Zašto se bojite? Kako nemate vjere?“ Gospodine, upućuješ nam svoj apel, svoj poziv, pozivaš nas vjeri koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da postojiš, nego da dođemo k Tebi i da Ti vjerujemo. U ovoj Korizmi odjekuje tvoj neodgodiv poziv: „Obratite se“, „vratite se k meni svim srcem svojim“. Zovaš nas kako bismo ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. Nije vrijeme tvojega suda, nego našege prosudbe: vrijeme da razlučimo što je važno a što prolazno, da odvojimo ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da usmjerimo tijek svog života prema Tebi, Gospodine, i prema drugima. I možemo se ugledati na brojne suputnike koji su, u straha reagirali darujući svoje živote. To je djelatna snaga Duha izlivena i oblikovana u hrabreoj i velikodušnoj predanosti. To je život Duha koji je sposoban otkupiti, oplemeniti i pokazati kako su naši životi satkani i podržani od strane običnih ljud, obično zaboravljenih koji se ne pojavljuju u naslovima novina i časopisa ili na velikim podijima popularnih emisija, ali koji bez sumnje, danas pišu odlučujuće događaje naše povijesti: to su liječnici, medicinske sestre i tehničari, djelatnici u tgovinama i trgovačkim centrima, čistači, njegovatelji, prijevoznici, redarstvenici, volonteri, svećenici, redovnici i mnogi, ali zaista mnogi drugi koji su shvatili da se nitko ne spašava sam. Suočeni s patnjom, pred kojom se pokazuje istinski razvoj naših narodâ, otkrivamo i doživljavamo Isusovu Velikosvećeničku molitvu: „da svi budu jedno“. Koliko ljudi svakodnevno iskazuju strpljenje i unosi nadu, vodeći računa da ne sije paniku, već suodgovornost. Koliko očeva, majki, djedova, baka, učitelja pokazuju našoj djeci malim i svakodnevnim gestama kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, podizanjem pogleda i poticanjem na molitvu. Koliki ljudi mole, predajući se i zalažu za dobro sviju. Molitva i tiho služenje naše su pobjedničko oružje.
„Zašto se bojite? Kako nemate vjere?“ Početak vjere je spoznaja da nam je potrebno spasenje. Nismo sami sebi dovoljni, kad smo sami tonemo: potreban nam je Gospodin kao zvijezde drevnim mornarima. Pozivamo Isusa u barke naših života. Predajemo mu svoje strahove, nek On pobijedi. Poput učenikâ iskusit ćemo da s njim u barci nećemo doživjeti brodolom. Jer ovo je snaga Božja: upraviti na dobro sve što nam se događa, pa čak i ružne stvari. On donosi mir u našim olujama, jer s Bogom život nikada ne umire.
Gospodin nam se obraća i usred naše oluje poziva nas da se probudimo i aktiviramo solidarnost i nadu sposobni dati čvrstoću, podršku i smisao ovim satima kada se čini da sve tone. Gospodin se budi kako bi probudio i oživio našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovom križu smo spašeni. Imamo kormilo: u njegovom križu smo otkupljeni. Imamo nadu: u njegovom križu smo izliječeni i zagrljeni tako da nas ništa i nitko neće odvojiti od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj trpimo nedostatak nježnosti susreta, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas. Gospodin nas sa svoga križa potiče da pronađemo život koji nas očekuje, da pogledamo prema onima koji nas trebaju, da ojačamo, prepoznamo i potaknemo milost koja živi u nama. Nemojmo ugasiti stijenj koji tek tinja, koji se nikada ne gasi, i neka ponovo upali svjetlo.
Prigrliti svoj križ znači pronaći hrabrost da prigrlimo sve protivštine sadašnjeg vremena, napuštajući na trenutak svoju glad za svemoći i posjedovanjem kako bismo dali prostora kreativnosti koju samo Duh može potaknuti. To znači pronaći hrabrost za otvaranje prostora u kojima se svi mogu osjećati pozvanima i omogućiti nove oblike gostoprimstva, bratstva i solidarnosti. U njegovom križu smo spašeni kako bismo prihvatili nadu i omogućili joj da ojača i podrži sve moguće mjere i načine koji nam mogu pomoći da budemo sigurni i da se čuvamo. Prigrliti Gospodina kako bismo prigrlili nadu: to je snage vjere koja oslobađa od straha i daje nadu!
„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Draga braćo i sestre, s ovog mjesta, koje govori o Petrovoj čvrstoj, stjenovitoj vjeri, ove večeri želim vas sve povjeriti Gospodinu, po Marijinom zagovoru, koja je zdravlje svoga naroda, zvijezda u olujnome moru. Iz ove kolonade koja grli Rim i svijet neka kao utješni zagrljaj siđe na vas Božji blagoslov. Gospodine, blagoslovi svijet, daj zdravlje tijelesima i utjehu srcima. Tražiš od nas da se ne bojimo, ali naša je vjera slaba, Gospodine i plašljivi smo. Ali Ti, Gospodine, ne ostavljaj nas u nemilosti oluji. Ponovno reci: „Ne bojte se“. A mi, zajedno s Petrom, „svu svoju brigu povjeravamo Tebi jer znamo da se Ti brineš za nas.”
/Na HTV1 komentirao i prevodio: dr. sc. Krunoslav Novak, docent na odjelu za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta/